Škola pisanja

Koja je stvarna uloga kritičara u književnosti? Je li kritičar zloduh koji vreba autora tražeći način da ga povrijedi i obezvrijedi? Ili je to ona neizostavna karika koja dijeli književno žito od kukolja stavljajući stvari na svoje pravo mjesto?

Poezija se može pisati na razne načine. Svaki bi pisac trebao pronaći svoj način. Moj je jako blizu nečemu što nazivamo automatskim pisanjem.

Poezija je naizgled lagana. Kratka je i nastaje brzo. I pored toga suočeni smo s poplavom loših pjesama. Kako zapravo nastaje dobra poezija?

Odakle dolazi inspiracija. Kako potaknuti nešto tako krhko i suptilno? Nadahnuće se uvijek krije u svijetu oko nas.

Da biste čitali dobru knjigu morate biti empatični. Isto je i s pisanjem. Empatija je neodvojivi dio književnoga stvaranja.

Pisati roman, blog ili novinski članak nije isto. Od nas se traži drugačija priprema i drukčiji pristup. Koje su sličnosti a koje razlike kod različitih vrsta pisanja?

Publika je neodvojiva od umjetnosti. Ne treba zazirati od nje. Za pisca početnika publika su njegovi najbliži, obitelj i prijatelji. Dobro je čuti što oni misle o našem radu. Tako mi stvaramo svoj odnos prema publici.

Nastaju naše prve novele. Kako ih učiniti boljim? Na koji se način tekst popravlja i unapređuje? Jednostavno, pametnim redigiranjem.

Ne valja započeti s nečim teškim. Najbolja mjera za početak je kratka novela. Pisanje novele je najpogodnije da bi se na njoj brusio spisateljski zanat.

Postoji jednostavan način da se potakne kreativnost. To je svakodnevni rad. Neka ne prođe ni jedan dan da nismo napisali jednu stranicu.

Neki maštu vide kao bijeg od stvarnosti. Drugi je smatraju temeljem umjetničkog stvaranja. Bilo kako bilo bez razvijene i disciplinirane mašte nema napretka u književnom stvaranju.

Mnogo toga može sputavati kreativnost. Ali ništa tako snažno kao strah. Strah od neuspjeha glavni je neprijatelj svake kreativnosti. Tko misli ozbiljno pisati mora se s ovim uhvatiti u koštac.