Za početak bih naveo mišljenja koja nam zorno pokazuju koliko je situacija oko kreativnoga pisanja komplicirana i nejasna. Neki među nama dali bi ruku u vatru da je pisanje zanat kojega se može lako savladati. Drugi će reći da se pisac rađa. Treći misle kako je pravih talenata uistinu malo i treba ih svijećom tražiti. Što je od svega toga istina? Kako postati pravi pisac? Treba li se prijaviti na najbliži tečaj kreativnoga pisanja koji će od vas napraviti pisca? Ili valja u knjižari tražiti priručnik koji obrađuje ovu temu nadajući se kako ćemo u njemu pronaći baš ono zrnce mudrosti koje nam nedostaje?
Hanif Kureishi, koji na londonskom Sveučilištu Kingston podučava studente pisanju romana, scenarija i drama, smatra da je 99,9 posto njegovih studenata posve netalentirano, a tek "taj mali postotak koji preostane ima nekog talenta". "Većina mojih studenata naprosto ne zna ispričati priču. Znaju pisati rečenice, ali nemaju pojma kako priču razviti i ispričati do kraja a da pritom nitko ne umre od dosade čitajući je" izjavio je Kureishi.
Mislim kako kolega Kuerishi jednostavno pretjeruje. Tih 99% anti talenata je užasno velik broj. Moje je mišljenje da je broj talentiranih ljudi puno veći, ali da se oni ne uspiju iskazati zbog posve neknjiževnih razloga. I upravo na ovoj tezi ja ću nastojati u seriji ovih tekstova, iznijeti svoj odnos prema kreativnom pisanju.
Kursevi kreativnog pisanja imaju smisla samo ako ih predaju pisci. Jer je riječ više o praksi nego o teoriji - piše Milisav Savić u nedavno objavljenoj knjizi "Mali glosar kreativnog pisanja" (Agora, 2015).
S ovom se tvrdnjom slažem u potpunosti. Iako valja imati na umu kako svaki pisac ima osobiti senzibilitet i vlastiti način rada koji ne mora nužno biti kompatibilan s vašim. Ne može svaki učitelj raditi sa svakim učenikom. Tu mora postojati određeno suglasje.
Koji je to glavni neknjiževni razlog koji ometa vaš razvoj kao pisca (spisateljice) ?
Prvi i najvažniji zove se - zrelost.
Sad će dosta onih koji čitaju ovaj tekst podići obrve, a neki će rukom prekriti usta da bi suspregnuli smijeh. O čemu ovaj priča? Zamislite situaciju u kojoj dolazite na tečaj kreativnog pisanja i tamo vam voditeljica tečaja (zgodna crnka na pragu četrdesetih) ljubazno kaže da nema smisla da pohađate tečaj jer niste dovoljno zreli.
Ovakva je situacija je kod nas jednostavno nemoguća, jer su vaši novci njima potrebni. Bili vi bez talenta, nezreli i neuki uvijek ste im dobrodošli. Kao izvor prihoda, naravno.
Pod pojmom zrelosti ne mislim nikako na godine. Pisati se može u bilo koje doba života. Postoje mnogi ljudi u godinama koji nikad nisu uspjeli sazreti. Jednako kao što postoje i ljudi koji su po godinama mladi, a posjeduju dovoljnu dozu zrelosti.
Znači, nezrela osoba nikad neće postati pisac (spisateljica).
Da biste u pisanju napredovali morate biti odrasli. U punom značenju te riječi. Dijete nije kadro pisati. Jer je nezrelo. Iz svake dječje rečenice vrišti nezrelost. Mladi pisac pokazuje svoju nezrelost toliko očito da normalno zreli čitatelj smjesta odbija čitati njegovo "djelo".
Ne ulazite u književnost prije nego li ste posve sazreli kao osobe. Neka naše drage kolege najprije odrastu (i doslovno i preneseno) da bi se ozbiljno počeli razvijati kao pisci.
Da se opet vratim na početak i kolegu Hanif Kureishia. Nije njemu 99% učenika bilo netalentirano. Nego je veliki dio njih jednostavno bio nezreo. Prerano su se zaputili u avanturu zvanu pisanje.
U narednim tekstovima ja ću se potruditi da vam na tom putu budem od pomoći. Savjetima i vlastitim iskustvom.