Potaknimo kreativni proces u sebi

Sve je u životu nekakav proces. Oko nas se sve kreće, mijenja, raste, razvija se. Postoje naravno i suprotni procesi - oni slabljenja i odumiranja. Ali nas ovdje zanima kako se odvija proces izravno vezan uz pisanje. Na što to valja paziti kad govorimo o razvojnom procesu u književnosti?

Najvažnije je ne shvaćati ništa vezano uz pisanje kao nešto statično. Kao unaprijed zadano. Ne postoje genijalci kojima je sve rođenjem palo u krilo pa ne moraju mrdnuti ni malim prstom. Jednako tako ne postoje ni oni koji sjednu za stol i u jednom dahu napišu "Rat i mir".

Nema napretka bez truda! 

U književnosti, kao i u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti, treba sebi dati dovoljno vremena za prirodni rast i razvoj. Kroz strpljivi rad svaki se pisac s vremenom postupno izgrađuje.

Teško je za ovaj proces dati bilo kakav vremenski okvir. Kod nekoga se može dogoditi da kreativno naraste u nekoliko godina dok nekome može trebati i puno više. U svakom slučaju ne valja tražiti rezultate preko noći. Mlada, neiskusna, ambiciozna osoba, može prerano odustati u svojoj želji za brzom književnom slavom.

Često se događa da se na vrata književnosti kuca već u tinejdžerskoj dobi. Obično se doba upisa na fakultet (akademiju) poklapa sa željom da se netko ozbiljno okuša i literarno. Dobro je znati kako je za pisanje kvalitetne proze, a osobito drame, to dosta rano. Rane dvadesete godine još uvijek nose biljeg nedovoljnog životnog iskustva.

Mnogi se književni poletarac obeshrabri kad se osjeti nedorastao onome čemu tako žarko teži. Razlog tomu su nerealne ambicije. Zapitajmo se sada kakve predodžbe o književnosti imaju mladi ljudi koji žele krenuti putem umjetničkog stvaranja? Poklapaju li one s onim što ih stvarno čeka u književnosti?

Najčešća predodžba koja vlada umovima i dušama mladih literata je ona o boemskoj prirodi književnosti. Pisanje se shvaća kao slobodna, nesputana, neobavezna aktivnost. Nešto poput hobija. Ali to je velika zabluda. Književni rad zahtijeva disciplinu, upornost, predanost. Sakupljanje maraka i lovljenje leptira malo toga dodirnog imaju s književnošću.

Književnost, kao i svaka umjetnost, traži od nas stopostotni angažman. U pisanju je angažirana čitava naša osoba. Ne samo jedan njezin dio. 

Literatura traži da joj se posvetimo čitavim svojim bićem. Bez ostatka. I najčešće za čitav život. Tek tada možete očekivati da ćete se uspjeti kreativno dokazati. Da bismo ostvarili sve svoje potencijale moramo uvijek davati sve od sebe. Što se ranije odvažimo da svoje pisanje shvatimo ozbiljno to ćemo brže napredovati. Što ranije u svoj rad unesemo red i disciplinu to ćemo prije uživati u plodovima svoga rada. Boemsku razbarušenost treba što prije zamijeniti sustavnim grijanjem stolice.

Ovdje valja naglasiti da čitav ovaj proces dovođenja sebe u red ne treba shvaćati odviše kruto. Ova disciplina ne smije biti ni nasilna niti nametnuta izvana. Ona mora postati naša navika i naša radost. Da bi se to dogodilo dobro se držati nekih jednostavnih pravila.

Samo pišite svakodnevno. Intenzivno čitajte i vidite što će se dogoditi.

/Ray Bradbury/

U ove dvije rečenice rečeno je gotovo sve. Svakodnevno pisanje je obavezno! To pisanje ne mora biti dulje od pola sata. Recimo da se za početak radi o samo nekoliko stotina riječi. Čak ni sama kvaliteta ispočetka nije toliko bitna. Važno je samo uspostaviti ritam i stvoriti naviku. 500 riječi dnevno je u godini dana 182 500 riječi! To je ogromna brojka.

Bradbury je savjetovao i čitanje. Jer pravi pisac mora dosta čitati, to je jasno kao dan. Ipak najveća mudrost nalazi se na kraju druge rečenice. "Vidite što će se dogoditi." Ray je htio reći da ne forsirate, da pustite rijeku neka teče i da ne trčite pred rudo.

Svakodnevni rad uz minimum discipline pokrenut će onaj proces o kojemu govorimo. Spontani proces kreativnog rasta i sazrijevanja.

To će neminovno donijeti plodove.