Biti kritičar nije lako. Biti dobar kritičar još je teže. Da biste pisali dobru kritiku morate biti istovremeno i iskreni i dobronamjerni. Zlobni, zločesti kritičari najčešće se kriju među neostvarenim piscima. Oni se iskaljuju na onima koji su u biti bolji od njih. To je najobičnija književna osveta i liječenje duboko ukorijenjenih kompleksa.
Kad govorimo o kritici mislimo prvenstveno na meritornu kritiku koja je istovremeno i sadržajna i studiozna. Kritika nije bilo čije mišljenje. Svatko tko čita ono što smo napisali ima neki svoj stav. Ma koliko mi to cijenili ono nije kritika. To je samo jedno mišljenje od mnogih. Ništa više od toga.
Publika najčešće doživljava napisano kroz jednostavne opreke: dobro/loše ili sviđa/ne sviđa. Ali zašto je nešto loše ili dobro? Na to pitanje publika rijetko suvislo odgovara. Još im je teže potkrijepiti dokazima ono što kažu o pročitanome.
Svaki književni tekst neizostavno ima svoje vrline i mane. Zadaća kritike je ukazati na njih. Pažljivim iščitavanjem kritičar nalazi argumente za svoje tvrdnje. On uvijek mora imati dokaze. Kritičar je dakle pažljivi, školovani čitatelj, koji ne žuri s iznošenjem vlastitih stavova.
Jedna od najvažnijih stvari koje dobar kritičar obavlja jest stavljanje književnoga djela u neki kontekst. U prvom redu to je kontekst autorovih prijašnjih radova, ako ih ima. Tako se uočavaju tendencije koje se provlače kroz autorov rad. Svaki novi momenat u književnom stvaralaštvu autora pažljivo se detektira i analizira. I ne samo to, nego se i samo djelo stavlja u kontekst nacionalne književnosti kao takve. To djelo je nastalo zajedno s još nekim drugim djelima s kojima možda dijeli stilske, tematske ili kakve druge sličnosti. Ukoliko je književno djelo žanrovske prirode onda se sve stavlja u kontekst žanra u kojemu je nastalo.
Knjiga isto tako nastaje u specifičnim društvenim (povijesnim) okolnostima koje opet valja uzeti u obzir. I ovdje kritičar smješta djelo unutar nekoga sistema vrijednosti, nekog svjetonazora ili ideologije.
Iz svega navedenog jasno je vidljivo koliko je teško biti dobar kritičar. I koliko je taj posao daleko od onoga što ljudi inače misle kad kažu - kritika.
Pišući kritiku važno je autoru pomoći sagledati vlastito djelo iz drugih kuteva. Autorova subjektivnost najveća je prepreka u prosudbi vlastita rada. U ovom sagledavanju kritičar treba pomno odvagnuti eventualna zastranjenja koja djelo unazađuju. Kritičar stoga treba biti u svojoj nakani dobronamjeran i na neki način savjetodavan. Ovo se osobito odnosi na djela mladih autora i početnika. U njihovim djelima najprije treba tražiti vrline. Nije uloga kritike uništavanje mladih književnih nada. Ako se radi o nekom etabliranom književnom imenu kritika će sigurno biti studioznija i na neki način rigoroznija.
Mi smo danas često suočeni s poplavom takozvanih prijateljskih kritika. One nastaju po principu "ti meni, ja tebi". Tako se kroz tisak i web međusobno dijele nezasluženi hvalospjevi koji s pravom kritikom veze nemaju. Osobito ako dolaze od osoba koje su ideološki i politički jako bliske. Njima je tada važnije to što dijele slična razmišljanja ili zajednički sustav vrijednosti od estetske vrijednosti samoga djela.
Kako što postoje ove "prijateljske kritike" tako postoje i one u kojima se ideološke suparnike kritički ocrnjuje. Opet je kriva ideologija. Oni koji ne misle kao vi automatski postaju "loša književnost" kojoj se odriče bilo kakva umjetnička vrijednost.
Ovo zagađivanje književnosti političkim otpadom jako nas je unazadilo. Više od desetljeća svjedoci smo stalnog odumiranja prave, poštene, utemeljene kritike. Politička korektnost malo po malo poubijala je svaku različitost.
Još je jedna uloga u međuvremenu dosta izgubila na važnosti. To je uloga urednika. Urednik bi trebao biti prvi u nizu koji uzima autorov tekst u ruke. On (ona) postaje tako filtar koji određene radove pušta, a druge opet koči na putu prema objavljivanju knjige. Uloga urednika je na neki način uloga kritičara. Samo što je ovaj kritičar u poziciji da autoru izravno sugerira određene izmjene u rukopisu. Ovo omogućava autoru za uz pomoć iskusnoga urednika značajno unaprijedi svoj tekst prije samoga čina izdavanja.
Svima nam je u interesu da knjige budu što je moguće bolje. To je interes kako publike tako i autora. Važno je shvatiti da je proces stvaranja knjige dugotrajan i da se sve napisano još može poboljšati. Zato je dobro da knjiga na svome putu prođe kroz što više ruku. Od običnih čitatelja preko urednika pa do uvaženih kritičara dobiva se tako kvalitetna povratna informacija o pročitanome. Autor u svemu tome može samo profitirati.