Kako dobiti inspiraciju

Inspiracija ne pada s neba. Ona neće doći niotkuda, nju valja izazvati. Kako? Jednostavno, moramo istraživati. Neka područja života nas zanimaju više od drugih. Postoji i ono u čemu smo bolje informirani. Zbog toga će nam ideje uvijek puno lakše dolaziti iz područja koja su nam bliska.

Ovaj proces izazivanja inspiracije valja uvijek gledati dvosmjerno. Koliko sebe (i svoju maštu) nahranimo znanjem, toliko ćemo imati i plodova. Ako živimo izolirano, bez ikakvih interesa i želja onda ne možemo očekivati ni poplavu ideja. Život u pustinji neće dati bogatu žetvu.

Nadahnuće dolazi naoko iznenada. Ali se uvijek "kuha" ispod površine neko vrijeme. Ovaj je proces tajanstven i nesvjestan. Poslije "inkubacije" ideja izlazi na površinu. Mi tek tada postajemo svjesni njezina postojanja.

Najbolji način za izazivanje plodonosne inspiracije je kreativna znatiželja. Istraživanje, njuškanje, iskušavanje svijeta oko sebe. Ova je znatiželja kako intelektualna (potraga za znanjima) tako i osjećajna. Mi iskušavamo svijet oko sebe i emocionalno. Ove emocije daju boju i okus svemu čega se dotaknemo.

Puko znanje, ako ga shvatimo samo kao gomilanje činjenica, nije dovoljno. Potrebno je to znanje združiti s osjećajima. Tako združeni oni postaju plodno tlo na kojemu rastu brojne zrele ideje.

Svi mi dobro znamo kako svaka ideja neće uvijek dati plod. Ono što moramo napraviti jest da im pustimo da se razvijaju. Nije uputno biti krut i nasilan prema nečemu tako suptilnom kao što su to ideje. S njima valja oprezno i s poštovanjem. Naglašavam još jednom da je to nesvjestan proces koji se ne može izazvati na zapovijed.

Čak i onda kad imamo onu početnu (inicijalnu) ideju to često nije dovoljno za nešto ozbiljnije. Ona treba još neko vrijeme rasti i razvijati se. Ovo razvijanje može potrajati danima, mjesecima, a u ekstremnim slučajevima i godinama. Autor dođe u stanje da ga neka ideja doslovno progoni. Jedini izlaz da je se riješimo jest da je napokon realiziramo.

U ovom procesu u kojemu ideja u nama raste i razvija se ona je hranjena stalno novim informacijama. Što je više obogaćujemo to nam je sve bliskija i sve jasnija. Stoga je nužno o njoj razmišljati, ali bez ikakve prisile i eventualnog davanja rokova. Koliko će čitav proces trajati to nitko ne zna.

Dok mi istražujemo neko područje sakupljajući komadiće od kojih ćemo poslije stvarati širu sliku, često ćemo naići na nešto što ja zovem "kreativni okidač". O čemu se tu radi? Postoje neke slike, događaji, neka lica, koja za nas imaju posebno značenje. Ispočetka ih vidimo u magli, posve nejasno. Jedino čega smo svjesni jest njihova važnost. Na ove je okidače prikačeno neko naše nesvjesno znanje ili davno iskustvo. Iza takve, često vrlo oskudne sitnice, može se nalaziti silna količina kreativnog materijala. I upravo to je ono jako zbunjujuće. Kako jedna scena, rečenica, gesta, lice, mogu odjednom pokrenuti pravu lavinu kreacije?

Odgovor na ovo leži u prirodi oko nas. Zametak jednog hrasta nalazi se u malom žiru. Mala sjemenka jabuke daje stablo jabuke. Tako je i s idejama. One su samo klice iz kojih će kasnije izrasti knjiga od nekoliko stotina stranica.

Nadahnuće je dakle stanje u kojemu nam ideje prilaze same. One naviru i žele se materijalizirati u ovome svijetu. Dolaze iz duhovnoga svijeta. Iz svijeta mašte. Naš je zadatak da im olakšamo putovanje i pružimo im priliku za rast i razvoj.