Redigiranje teksta

Bez cilja i nada mi smo samo mjerači vremena.
/Ranko Marinković/

Kod pisanja naših prvih novela postoje dva generalna pristupa. Ni za jedan od ta dva ne mogu reći da je dobar, a da je onaj drugi loš. Svatko mora odlučiti što mu odgovara. O čemu se zapravo radi?

Postoje pisci (u koje spadam i sam) koji pišu prvu verziju rukopisa u jednome dahu, bez prekidanja. Dok pišem ne osvrćem se uopće na moguće tipfelere, gramatiku, pravopis. Jednostavno hitam naprijed. Prilikom pisanja sam svjestan da ponegdje griješim, ali ne želim izgubiti nit. Znam da ću kasnije kad budem radio redigiranje teksta ionako sve popraviti.

Druga grupa pisaca (u koju je spadao i naš Ranko Marinković) piše rečenicu po rečenicu. Ne nastavljaju dalje dok nisu posve zadovoljni napisanim. Pišući na taj način kad dođu do kraja rukopis je automatski gotov.

Ranko Marinković (1913-2001)

Svatko od nas mora otkriti kojoj od ove dvije osnovne grupe pripada. Puno toga ovisi o temperamentu, karakteru, željama. Možda bi ispočetka vrijedilo isprobati oba načina pa se prikloniti onome u kojemu se osjećamo najugodnije.

Za moj način mogu samo reći da mi smanjuje pritisak prilikom pisanja prve verzije teksta. Tako sam neopterećen i mogu pisati dosta brzo. Kad je tekst (u našem slučaju novela) spreman za redigiranje onda možemo tekst prepravljati, nadopisivati do mile volje.

Ovo dakako ne znači da čitavu novelu treba završiti u jedan dan. Svakodnevni rad od pola sata je ispočetka sasvim dovoljan. Svaki dan kad sjednemo za rukopis pročitamo sve što smo napisali do tada i nastavljamo dalje. Nekim piscima je u glavi već sve spremno i oni trenutačno nastavljaju od mjesta na kojemu su zadnji put stali.

Koliko revizija teksta treba napraviti? Ja sam znao prolaziti isti tekst i po 7, 8 puta dok ne bih bio zadovoljan. S druge strane bilo je situacija kada mi je prva verzija teksta već bila prilično dobra pa sam se tekstu vraćao sveukupno 3 puta.

Jedna od važnijih osobina koju pisac stječe s vremenom je osjećaj za mjeru. Silno je važno znati kad treba stati. Kad je tekst gotov? Što zapravo moramo promijeniti? Jer ako ćemo iskreno svaki se tekst može maltretirati beskonačno. U jednom trenutku moramo stati i reći - sad je dosta. Zadovoljan sam napisanim.

Da bi se ovo postiglo moramo napraviti još neke stvari. Prva je da se napisana prva verzija rukopisa na neko vrijeme spremi sa strane. Neka tekst odleži tjedan, dva, tri. U međuvremenu radimo na drugim tekstovima (novelama). Kad se poslije dvadesetak dana vratimo tekst vidimo posve drugim očima. Ovo nam daje mogućnost da smo objektivniji i prije ćemo uočiti eventualne mane.

Ovu objektivnost ćemo postići tako da se ne uživljavamo u tekst nego ga promatramo poput kritičara. Mi zapravo u vlastitom tekstu tražimo greške, nezgrapnosti i nejasnoće. Nikako se ne smijemo uživljavati poput čitatelja.

Treći način pristupa tekstu je stilski. Može li se ista misao izložiti drugačije? Ponekad nam neka riječ jednostavno "strši", bode nam oči. Ili smo na nekim mjestima nejasni. Možda se ponavljamo ili smo načas zastranili od osnovne ideje. Ovaj način redakcije obično radim na samome kraju i on odgovara na pitanje: "Kako sam nešto napisao, na koji način?".

Ovih nekoliko naputaka treba imati na umu kad se pišu naše prve novele. Cilj je osloboditi se, postići glatki protok misli i uvesti minimum discipline svoj rad. Brzo ćemo postati svjesni što je to što nam odgovara. Usvojit ćemo nešto što se može nazvati našim vlastitim načinom rada.

Kako vrijeme bude prolazilo sve ćemo manje misliti na sami proces stvaranja. Naše snage bit će upravljene tamo gdje je najvažnije - na djelo samo.