Kreativnost je stvaranje nečega novog, što nikad prije nije postojalo u životu njenog kreatora.
W. Glasser: TEORIJA KONTROLE, Alinea, 1997.
U samom temelju umjetnosti, pa tako i književnosti same, stoji kreativnost. Kad krenete na tečaj kreativnog pisanja podrazumijeva se da ste kreativni. No, je li doista tako? Jemo li svi mi kreativni i može li se kreativnost razvijati?
Definicija koju je iznio W. Glasser pokriva suštinski dio pojma kreativnosti. Stvaranje novoga. Da, ali na koji način? To novo, ne mora nužno biti i dobro. Za mene postoji još jedan dio koji je neraskidivo povezan s kreacijom, a to je igra.
Sjetimo se načas načina na koji se igraju djeca. Čak i onda kad nemaju igračke ona će smisliti način da se dobro zabave. Taj način je u pravilu jako kreativan. Djeca su takva zato jer se ne boje pogreške. Uopće ne razmišljaju o tome da bi nešto moglo poći loše. Ako u svome kreativnom traženju naiđu na prepreku ili loš ishod jednostavno pokušaju nešto drugo. Jedan od glavnih razloga zašto su odrasli puno manje kreativni od djece jer se boje neuspjeha.
Strah od neuspjeha poguban je za kreativnost. Dokle god se bojite nema ništa od stvaranja. U pisanju vam ponajprije treba hrabrost. Tu leži temelj svakoga književnog napretka. Umjetnost je najsličnija skijaškim skokovima. Spustite se niz skakaonicu, pa što bude. Neki će skok biti sjajan, drugi će biti loš. Ali uvijek postoji novi pokušaj.
Da bismo potaknuli to vrelo kreativnosti moramo u sebi opet probuditi ono dijete koje se igra ne misleći o posljedicama. To dijete u nama nije nestalo. Ono je i dalje neraskidivi dio naše ličnosti, dio našega bića. Samo su na njega nabacani mnogobrojni slojevi straha, nesigurnosti, taštine. Te slojeve mi odrasli zovemo oprezom. Ali to je najobičnija laž. Valja se vratiti tom djetetu u nama i opet se početi igrati. Istraživati. Iskušavati. Kombinirati.
Kreacija se ne iscrpljuje samo u umjetnosti. Kreativni možemo biti u svakome području našega života. Osoba koja je monotona, pasivna, dosadna u svakodnevnom životu, skoro u pravilu nije kreativna ni u umjetnosti.
Razbijanje straha od neuspjeha prvi je korak koji mora savladati svaka osoba koja se zaputila u književne vode.
Ovo su misli koje u pravilu prolaze kroz glave književnih početnika. I taj strah blokira svaku pravu kreativnost. Tu nema ništa ni od igre ni od stvaranja. To vam je isto kao da pokušavate pjevati, a netko vas drži s obje ruke za vrat. Ključno je prije bilo kakvog sjedanja za stol u sebi raščistiti sve ove stvari. Kreativna blokada posve je psihološke prirode. I ona vas može zateći u svakoj fazi umjetničkog razvoja. Važno je samo znati da se uvijek radi samo o jednome - o nesigurnosti.
Sad vas molim da u svjetlu svega ovoga što smo do sada rekli zamislimo uobičajenu situaciju tečaja kreativnog pisanja. U kakvu se psihološko stanje dovodite time što ste sjeli u klupe s još desetak, dvadeset polaznika tečaja? Upravo u ono stanje koje želite izbjeći. Okruženi ste ljudima koje ne poznajete. Ljudima koje zanima pisanje kao i vas pa su vam automatski konkurencija. Sve ovo vam na leđa stavlja dodatni pritisak straha od neuspjeha. Kad vam predavači još zadaju zadatke koje ćete odraditi kod kuće sve postane još užasnije.
Dragi moji, svaki se tečaj kreativnog pisanja u biti pretvori u školsku učionicu. Nešto slično zadaći iz materinjeg jezika. Samo malo zahtjevnije. Iskustvo nas uči kako naše škole nisu baš oaze kreativnosti. Zato vas ja pozivam da problemu priđete s one strane s koje se jedino on može i riješiti. Sa psihološke strane. Uhvatite se u koštac sa strahom od neuspjeha koji je u književnosti uzeo tolike žrtve.
Nemojte dozvoliti da i vi budete jedna od njih.