Nije isto pisati poeziju i dramu. Različit je pristup kad pišemo blog ili roman. Pisanje eseja i feljtona posve su drugačije stvari. Za mene su književne forme nešto poput disciplina u atletici. Ako se pripremate za bacanje kladiva nikada nećete biti dobri u 110 prepone. Slično je i kod drugih atletskih disciplina. Svaka od njih zahtijeva svoj specifični pristup i posebnu pripremu.
Osobito je važno da mladi autori ovo na vrijeme shvate. To će im uštedjeti puno truda i živaca. Sad ćemo navesti nekoliko tipičnih zabluda kojima često robuju mladi autori.
Novinski tekst nije književnost. Dobar novinar ne mora piti dobar pisac. I obrnuto. Ono što je dobro u dnevnoj novini ne mora biti dobro u knjizi. Pisanje za novine (kolumne, feljtoni, članci) ima svoje posebne zakone. Osnovna razlika je u tome što se novinarstvo bazira na faktima (činjenicama, dokazima, istini) a književnost se bazira na mašti. Zbog toga novinarstvo nije nikakva priprema za pravi književni rad. To je jedan posve drugi svijet. Na primjeru novinarstva najbolje je vidljiva ona osnovna podjela književnosti na fiction i non-fiction.
Pjesnički svijet druga je planeta u odnosu na prozu. Poezija je kratka, sažeta, ritmična, misaona, osjećajna, osobna. Ona govori svojim posebnim, introvertiranim jezikom. Jezik proze je drugačiji. Proza je poput velike zidne slikarije na kojoj je puno likova na živopisnoj pozadini. Poezija se bavi detaljima, dok proza zahvaća jedan široki plan. Pisati poeziju (i to jako dobru) može se čitav život a da se nikad ne napiše ni jednu dobru stranicu proze.
Pisanje bloga ili teksta za vlastitu web stranicu može biti dobra priprema za mladoga autora. Ali više zbog razvoja discipline nego kao stvarna podloga za književni napredak. Web traži kratkoću, brzinu, sažetost, koncentraciju na bitno. Kao okruženje web je krajnje dinamičan i zavodljiv. Mana bloga je da ne postoji urednik koji nas kontrolira pa se često objavi i ono što inače ne bi našlo put do čitatelja. Nedostatak kontrole kvalitete može onemogućiti književni razvoj.
Kratka priča (do 5 kartica teksta) posebna je književna disciplina. To je atletskim rječnikom rečeno utrka na 60 metara. Pisanje romana je utrka na 10 km s preponama. Opet se radi o jako različitim formama koje imaju svoja vlastita pravila. Izvještiti se u pisanju kratkih priča ne znači nam ništa kod pisanja romana. Roman zahtijeva svoju vlastitu pripremu.
Od rada u tajnosti najčešće nema ništa. Prevelik je teret na leđima neiskusnog autora. Zato što je u svojoj čahuri ostavljen na milost i nemilost vlastitoj nesigurnosti. Dobro je svoj rad podijeliti s drugima. Još je bolje ići korak po korak, razvijajući postupno svoju spisateljsku vještinu. Šanse da ćemo otprve napisati nešto epohalno (bez da smo prošli prethodne razvojne faze) prilično su male.
Po mome vlastitom iskustvu i po mišljenju mnogih eminentnih autora drama je najteža književna forma. Filmski scenarij nešto je lakši, ali je još uvijek dosta složen i zahtjevan. I drama i scenarij traže prethodan literarni trening. Uskočiti odmah u pisanje drame a da se prethodno nije ovladalo radnjom i likovima prilično je avanturistički pothvat. Pisanje novele odlična je vježba za sve, pa tako i za buduće scenariste i dramatičare.
Ako ste se možda prepoznali u ponekoj (ili više njih) od navedenih rečenica razmislite malo. Budite iskreni prema sebi i omogućite si prostor za daljnji napredak. Ne valja robovati predrasudama osobito onda kada nas one koče u kreativnom razvoju.
Napredujte korak po korak. Razmislite koja vas književna disciplina najviše privlači. Ako niste sigurni isprobajte ih nekoliko. Kad se negdje pronađete idite tim putem.
Svaka književna disciplina zahtijeva svoj poseban trening. Imajte to na umu.