Pisanje novele
U prva dva teksta naglasak je stavljen na izvanknjiževne aspekte kreativnog pisanja. U trećemu i četvrtom nastavku smo se bavili maštom i kreativnošću. Ovaj tekst ima za cilj dati neke praktične savjete koji će mladim autorima pomoći u najosjetljivijoj, početnoj fazi književnog razvoja.
Ne valja započinjati s nečim teškim. Mnogi krenu odmah na roman ili dramu, ali to je pogrešno. Ulazak u književnost treba biti polagan. Postupan. Kratke, jednostavnije forme su najbolje. Idealna vježba je prozni tekst duljine kraće novele. 20-30 stranica teksta ili 6 do 9 tisuća riječi.
Koliko god ne valja pisati previše opsežno djelo toliko treba izbjegavati i suviše kratke forme. Priče duljine ispod 5 stranica (1500 riječi) nisu dovoljne da bi se mašta razmahala. Ne mislim da ih treba izbjegavati, ali za razvoj priče i likova to jednostavno nije dovoljno dugo.
Osobito je važno ne upadati u još jednu početničku zamku, a to je - autobiografski tekst. Pisanje autobiografije najpogodnije je za već slavne osobe pune životnog iskustva. Ona se piše najčešće na kraju života i neka je vrsta rekapitulacije. Ako je netko piše kao svoj prvi književni rad možete se kladiti da će to biti kolosalni promašaj.
Vaša prva novela mora biti imuna na još jednu manu. To je pretencioznost. Ne valja odmah ciljati previsoko. Prvi ciljevi moraju biti realni i dostižni. Pretenciozan tekst neiskusnog autora djeluje u startu odbojno.
Osnovno je na samome početku ući u vlastiti kreativni ritam. Uspostaviti zdravu naviku stvaranja. To ćemo najbolje postići ako uvijek pišemo u isto vrijeme na istome mjestu. Pronađimo doba dana kad nas najmanje ometaju. Mjesto mora biti takvo da imamo mir i neophodnu koncentraciju. Treba se ove rutine držati makar i ne davala odmah zadovoljavajuće plodove. Ponavljam, uspostava kreativnog toka nije jednostavna.
Kako ćemo prepoznati da je upravo to stanje kojemu težimo? Po tome što će iz nas teći tekst bez ikakva napora. Riječi, rečenice, pasusi, idu glatko i smisleno. Ne trudimo se. Mnogi će reći da je to inspiracija, ali ja smatram da je ovo stanje puno konstantnije i bogatije. Inspiraciju sam uvijek doživljavao poput bljeska koji traje kratko. Da bi se uspješno pisala proza, osobito ona duga, nisu nam dovoljni samo povremeni bljeskovi.
U našim prvim novelama važno je raditi na imaginaciji. Tu leži ključ napretka. U njima će dakako biti naših vlastitih iskustava, ali samo kao začin glavnom jelu. Glavni sastojak naše novele mora biti izmišljen.
Najvažnije je dovesti ih do kraja. Ako nam i izgledaju pomalo nezgrapno, ništa zato. Druge će biti bolje. Neka imaju početak, sredinu i kraj. Neka imaju glavni lik i par sporednih likova. Ne trebamo sebi na leđa stavljati nepotreban teret. Počinjemo s malim i jednostavnim.
Ono čemu se teži u ovoj, početnoj fazi, jest osjećaj da smo nešto dovršili. Da smo nešto napravili do kraja. Da je to nešto naše, plod naše mašte i našega truda. Kad za pet ili deset godina to budemo čitali možda će nam izgledati loše i naivno. Ali ovo je nužan korak u razvoju svakog autora.
Put od tisuću milja započinje prvim korakom.
/kineska poslovica/
Svi ste vi sigurno mnogo puta čuli ili pročitali ovu rečenicu . Tako je i ovdje, na vama je da napravite taj prvi korak. Pisanje i nije ništa drugo do jedna velika, uzbudljiva avantura. Kod koje nikad ne znate kamo će vas odvesti.
