Ovo što želim iznijeti isključivo je moje osobno iskustvo. Nemam namjeru bilo koga nagovarati da me slijedi. Ne radi se dakle o nekoj posebnoj tehnici ili pristupu. U povijesti svjetske poezije naišao sam davno na nešto slično kod Fernanda Pessoe (kojega inače obožavam, osobito u liku heteronima Alvara de Campos). S druge strane postoji i nešto što se zove automatsko pisanje. Mislim kako se ovo moje jednim dijelom naslanja na takvu vrstu pisanja. Ali samo dijelom. Inače se automatsko pisanje vezuje uz spiritualna iskustva, a to kod mene očito nije slučaj.
Moram kazati kako sebe nisam nikad doživljavao kao istinskog pjesnika. Proza i drama uvijek su bile puno bliže mome senzibilitetu. Kako volim istraživati tako je i poezija morala doći jednom na red da je iskušam. Pa evo kako ja pišem svoje pjesme.
Najprije dolazi dugi period inkubacije. On može potrajati doslovno godinama. Znači, proteći će godine a da ja ne napišem niti jedan jedini stih. Bavim se koječime, radim koješta mudro, beskorisno ili suvišno, ali pjesme ne pišem. O njima niti ne razmišljam. Za mene poezija tada jednostavno ne postoji. Ono što me okupira je život sam pretočen u druge vidove umjetnosti. Sva se ova iskustva u meni s vremenom talože. Sloj po sloj. Iako ću povremeno o svemu razmišljati ni na kraj pameti mi nije da bilo što zapisujem. Jednostavno za takvo što nemam unutarnju potrebu. Sve do jednog trenutka.
Kad taj trenutak dođe (doći će iznenada, nepozvan, poput udara groma) ja sjedam za tipkovnicu i počinjem grčevito pisati. U momentu kad započinjem imam u glavi samo nekoliko prvih stihova koji me na neki tajanstveni način progone.
I onda slijedi poplava. Potop. Bujica. Ona može potrajati sat, dva, tri. Sve ide na mahove. Ispisujem nizove i nizove stihova. To su zapravo pjesme koje su međusobno spojene u jednu veliku pjesmu. Jednu golemu pjesmu koja vijuga. Dok pišem posve sam isključen u smislu bilo kakve kritike ili racionalnog promišljanja. Sve teče instinktivno, brzo, glatko i bez ikakva napora. U ovome dijelu najviše podsjeća na automatsko pisanje.
U naletu inspiracije ja ću napisati 30, 40, 50 pjesama. One će sve biti spojene, slijepljene u jednu veliku, neprekinutu pjesmu. Ovaj se nalet može ponavljati i narednih dana, ali obično bude manjeg intenziteta i kraće traje. Na koncu sve prestaje, a ja se osjećam blaženo oslobođen unutarnjeg pritiska. Sve ono što sam podsvjesno u sebi gomilao napokon je izašlo na površinu. Ja sam tako lagan i smiren.
Ovakav sirov pjesnički tekst odlažem sa strane i domalo zaboravljam na njega. Prestajem misliti o poeziji i vraćam se u svoju uobičajenu kolotečinu slobodnog umjetnika.
Proći će tjedni, ako ne i mjeseci, a da neću ni pogledati ono što sam pisao u ta dva, tri grozničava dana. Sve do jedne noći (a ja uglavnom pišem noću) kad vani zaurla sjeverac i ja sjednem za ekran pa počinjem čitati ono što sam napisao.
Prvi mi je zadatak odvojiti jednu pjesmu od druge. Jasno je vidljivo gdje jedna pjesma prestaje, a druga počinje. Kod nekih je pjesama ova granica mutna, ali ipak prepoznatljiva. Tada ih odvajam bez ikakve želje za dotjerivanjem. Sve ostavljam sirovo, ali odvojeno. Svaka pjesma, ma kako duga ili kratka bila, dobiva svoju stranicu.
Ovo redigiranje može potrajati nekih tjedan dana. Odnosno, traje onoliko koliko traje dalmatinska bura zimi. Čim ona prestane puhati ja gubim daljnji interes za svoju poeziju. Znalo je proći i po godinu dana a da svoje pjesme više niti ne pogledam. One leže na hard disku onako mlade, neobrađene, nabacane u naletu sirove strasti i žarke žudnje.
Posljednja faza je ona u kojoj ih počinjem pažljivo iščitavati (ovo je stanje lirsko, smireno, maštovito). Moji me vlastiti stihovi tada uvuku u svoju mističnu ljušturu koja me posve opčini. Ovo je stanje dosta nalik onome u kojemu sam ih pisao prvi put, ali sad je tu puno manje grča. Preda mnom su slike koje samo valja dotjerati. Radim više kao slikar nego kao pisac.
Kratim, dotjerujem, formiram stihove, pazim na ritam. Često ih čitam na glas da čujem kako zvuče. Nisam uopće opterećen nekakvim rokom u kojemu ih trebam dovršiti. Ovo će vraćanje pjesmama biti ponovljeno u više navrata. I svaki put ću se bez ostatka uživjeti u vlastite stihove. Točno ću znati što u pjesmi strši, što nedostaje da bih postigao baš ono što hoću.
I tako je na koncu moja poezija skoro dovršena. Kažem skoro, jer ja kad god vidim neku svoju pjesmu poželim poneku sitnicu promijeniti. To je vjerojatno i razlog zašto one još uvijek nisu tiskane. U dubini duše ja znam da kad ih tiskam, povratka više nema. One ostaju okamenjene u tom stanju. Za vijeke vjekova.
Eto, to bi bio moj način pisanja pjesama. Ne znam kakva su tuđa iskustva, ali ja radim na taj način. Vjerojatno je neobičan, ali je primjeren meni. On je spoj dvije moje osobine koje su naoko jako oprečne. Prva je strasna energija, a druga je pedantna strpljivost. U svojoj poeziji pokušavam ih združiti u jedno tijelo.
U jednu dušu.