Empatija u književnosti

Najkraće rečeno, empatija znači sposobnost uživljavanja u tuđe emocije. Stvaranje uvjerljivog proznog teksta teško je zamisliti bez jake empatije. Ovo se osobito odnosi na onaj dio rada povezan uz izgradnju likova.

Lik u knjizi nije isto što i osoba u stvarnome svijetu. Čak i onda kad ima svoj uzor u stvarnosti književni je lik nešto posebno. Ono što ga čini osobito privlačnim jest upravo njegova sposobnost da u nama izazove emotivnu reakciju.

Nećemo biti empatični u književnosti ako to nismo u stvarnome životu. I na ovom primjeru vidljiva je ona snažna veza između psihologije i kreativnosti. Da bismo svoju empatiju razvili moramo se odreći određenih predrasuda. Jedna od najštetnijih je ona da osuđujemo ljude s kojima se ne slažemo.

Ovu širinu u svojemu doživljaju svijeta nećemo steći preko noći. U svojoj se osjećajnosti za druge moramo uporno vježbati. Ovdje moram naglasiti da se tu ne radi samo o suosjećajnosti. Biti empatičan puno je više od biti suosjećajan. Pisac mora biti puno više od suosjećajnog promatrača.

Umjetnik mora vježbati ne samo svoje oko nego i svoju dušu.

(Vasilij Kandinski)

Moramo imati sposobnost zapažanja u svijetu oko sebe. Oko nas se nalaze tisuće priča koje jedva čekaju da ih se ispriča. Valja ih samo zapaziti. Da bismo to mogli moramo naučiti gledati svijet oko sebe. Ono što smo zapazili treba znati prenijeti na papir. Slikar to radi bojama a pisci riječima. To podrazumijeva poznavanje određenih zanatskih vještina i naravno, prirođeni talent.

Ali ništa od navedenog neće imati vrijednost ako nije oduhovljeno. Bez duše sve će to biti prazno, lišeno istinske ljudskosti. Ova se duša krije upravo u ljudskoj sposobnosti uživljavanja.

Vrlo se lako i jednostavno uživjeti u ono što nam je blisko i poznato. Ali pisac se mora naučiti uživljavati i u ono što mu je daleko i strano. Kako uopće predstaviti književni lik koji predstavlja narav posve oprečnu našoj? Kako razumjeti motive likova koji djeluju pod porivima koji nikad ne bi pokrenuli nas same u našem svakidašnjem životu?

Napokon, kako će se u naše likove uživjeti publika ako se u njih nismo uživjeli mi kao autori? Opet je sposobnost snažne empatije najvažniji gradivni element svake prave književnosti.

Sjetimo se samo koliko je loših knjiga nastalo jer su im su najveća mana bili plošni i neuvjerljivi likovi. Ako su likovi u romanu (noveli, drami, priči) beživotni, beskrvni, papirnati, kako da se čitatelj u njih uživi? Kako da navija za njih? Kako da strepi nad njihovom sudbinom?

Vratimo se zato natrag u život jer od njega sve počinje. U njemu je izvor našega iskustva i našega stvaranja. Zanimanje za ljude, za njihove priče, motive, sudbine, uvijek mora biti glavna zadaća svakoga pisca. Ne stvara se samo onda kad se sjedi pred tastaturom, stvara se neprestano u stvarnom životu.

Kad ne pišemo mi se izgrađujemo kao osobe. Između nas i drugih ljudi ne smiju postojati prepreke. Mi smo pisci posljednji ljudi na svijetu koji mogu kritizirati druge. Pravi se umjetnik može uživjeti u jako široku paletu tuđih osjećaja. 

Mi smo tu da razumijemo druge, a ne da im sudimo.

Čovjek sam, ništa što je ljudsko nije mi strano.

(Publije Terencije Afer)