Hrvatska nema ni desnicu ni ljevicu

Samo politički nojevi ne vide da se politički krajolik u nas drastično promijenio. U zadnjih 10-15 godina došlo je do potpunog odumiranja na oba politička krila. Umjesto raznolikosti nastala je politička pustara. U kojoj još uvijek figuriraju samo dvije političke oaze. HDZ i SDP.

Sve su se stranke danas nagurale u sredinu u želji da budu politički korektne. Politički korektan  znači biti sterilan, pasivan i podložan. Svaki moderni hrvatski političar užasno strahuje od toga da bude proglašen ekstremistom. Jer onda će na njega biti podignuta grozna medijska hajka. Zato je mudro ne talasati, uživajući u lagodnom životu političkog uhljeba. Na taj se način izbjegava bilo kakva odgovornost, ali se i gubi prilika za provođenje istinskih promjena.

Hrvatski politički uškopljenik postaje tako ideal kojemu se svi priklanjaju. Mene osobno ova vremena jako podsjećaju na kraj 80-tih godina prošloga stoljeća i na legendarnu hrvatsku šutnju. I tada su, kao i sada, u vrhu Hrvatske sjedili ljudi tromi i netalentirani, neskloni preuzimanju i najmanjeg rizika.

Doduše, ondašnji SKH napravio je povijesni iskorak te je raspisao parlamentarne izbore. Učinio je to samo zato što mu je dogorjelo do nokata i više nisu imali kamo. Tada se Savez komunista Hrvatske lijepo podijelio u dvije glavne frakcije. Jedna je otišla u HDZ, a druga u SDP.

HDZ s početka 90-tih s ovim današnjim nema nikakve dodirne točke osim imena. Ono što je ondašnji HDZ imao bila je utjecajna disidentsko-emigrantska grupacija koja je bila gurnuta u prvi plan, osobito u doba Domovinskog rata. Taj sloj ljudi je malo po malo gubio utjecaj sve dok ga nisu posve iskorijenili iz stranke. Deviza pod kojom se to izvelo zvala se "de-tuđmanizacija". Na koncu su ostali samo "desni" kadrovi iz SKH i njihovi politički nasljednici. Istovremeno je tekao proces "europeizacije" stranke u kojoj je iz nje polako blijedio svaki nacionalni naboj bivajući zamijenjen neizbježnom globalizacijom.  

Ovaj kastrirani HDZ nije niti desni niti nacionalni. On je samo lagodna postaja za brzinsko bogaćenje. Zaštita nacionalnog interesa doslovno ne postoji. Jer da bi ga se branilo moralo bi se doći u sukob s Briselom. To je za njihovu sigurnost previše riskantno. Puno je lakše samo krotko izvršavati naređenja koja dolaze odozgo. EU je u ovom slučaju samo zamijenila Jugoslaviju.

SDP je također uspješno izdao sve principe u koje se junački zaklinjao. Kao lijeva, radnička stranka po definiciji bi morala biti bliska sindikatima i radništvu. Od toga ni traga ni glasa. Ponašaju se kao prava liberalno građanska stranka kojoj je jedino političko uporište tuga za prošlim vremenima. Oslanjaju se na nostalgično građansko tijelo koje čine uglavnom bivši članovi Partije i njihovi potomci. Svoju političku snagu crpe isključivo iz oponiranja nepostojećem HDZ-ovom "nacionalističkom ekstremizmu".

Tako na koncu, niti je HDZ nacionalan, niti je SDP socijalan. Te su dvije stranke dobar primjer najobičnije političke podvale na koju je nasjeo jadni Hrvatski narod. Ove dvije stranke sjajno figuriraju u neprestanoj igri mačke i miša koja se zove "partizani protiv ustaša". Svaki put kad zemlju treba izbaciti iz ravnoteže kreće ova naručena mračna kampanja u kojoj se jedan dio našeg naroda huška na onaj drugi dio.

Mi bismo svi skupa jednom trebali naučiti da u našoj zemlji ne postoji lijevo i desno. Postoji samo gore i dolje. Što će reći da su oni malobrojni gore, a svi mi ostali smo dolje. Podložni, obespravljeni i opljačkani.

Najmanje što možemo učiniti je da barem ne nasjedamo na njihove prozirne huškačke igre.