Najezda nepravednih zakona

Postoji jedan pojam od kojega korporacije dobivaju velike boginje. Taj pojam se zove - državna regulacija. Upravo stoga su multinacionalne korporacije napravile sve samo da globalno sprovedu deregulaciju svugdje gdje je to bilo moguće. Služeći se svim mogućim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima dovele su se u situaciju da za njih deregulacija doista postoji. Na našu veliku žalost to se ne odnosi i na nas ostale, obične smrtnike. Kod nas je na djelu posve suprotan trend. Zakoni i uredbe se množe poput gljiva poslije kiše. I toj se poplavi ne nazire kraj.

Kako velike ribe jedu male

Priče o velikim i malim ribama pričaju se djeci u vrtiću. Time se jednostavno želi poručiti našim najmlađima u kakvome svijetu odrastaju. I što ih čeka kad odrastu dovoljno veliki da pomisle pokrenuti vlastiti biznis.

Svima su redom puna usta slobodnog tržišta i tržišne utakmice. Ispada kako je dovoljno imati dobru ideju i već je put do blagostanja osiguran. Na žalost nije tako.

U ovu priču o ribama upliće se zakonodavac koji igra na kartu donošenja silne količine zakona i zakonskih akata kojima guši male poduzetnike i tvrtke srednje veličine. U isto vrijeme, deregulacija se odnosi samo na one najveće. Oni su izuzeti od zakona koji bi ih sprječavali u daljnjem širenju i bogaćenju.

Dok su najmanji pod teretom poreza, davanja, propisa, doprinosa i sličnih čuda doslovno dovedeni na rub propasti, oni najveći nikada nisu živjeli u lagodnijem okruženju.

Danas ispada da zakonodavac ne misli ništa drugo nego kako će se dodvoriti najvećima, a istovremeno kako će uništiti one najmanje.

Uništavanje konkurenciju po svaku cijenu

U ovoj "fer" utakmici za velike globalne igrače važno je uništiti konkurenciju svim mogućim sredstvima. Uzmimo samo primjer malih trgovina kojih je bilo na tisuće u Hrvatskoj. Koliko ih je preostalo danas? Šačica. Sve ostale progutali su naši domaći lanci srednje veličine. Sad su oni pod teretom troškova poreza i propisa dovedeni na rub propasti. Kada oni propadnu (jednako kao što su to propali i oni najmanji) preostat će samo jedan ili dva strana trgovačka lanca za čitavu zemlju. I kraj priče.

U njima će raditi naša najamna radna snaga, zarada će odlaziti izvan zemlje, a proizvodi koje će oni plasirati neće naravno biti proizvedeni kod nas. I to je zapravo trostruki udar na zemlju domaćina. Prvi je što su uništeni domaći mali trgovci, drugi što se profit isisava i odvlači izvan zemlje, a treći što u svojoj zemlji ne možemo plasirati vlastite proizvode.

Kako onemogućiti pojedinca a podilaziti korporacijama?

Da biste osigurali prevlast korporacija i stranih banaka morate onemogućiti pojedincima da se sami brinu za sebe. Svaka samostalna djelatnost je opasna i valja je suzbiti svim sredstvima. Ljudima valja otežati sve što bi im donijelo bilo kakvu samostalnost, ekonomsku ili energetsku neovisnost.

Ovo se postiže množenjem zakona, propisa i zabrana koje se odnose isključivo na malog čovjeka. Pojedinac je na udaru kao samostalna ekonomska jedinka. Jedini koji mogu očekivati milost od zakonodavca jesu najveći sistemi. Osobito oni međunarodnoga ranga.

Pojedinca se nastoji učiniti ovisnim o državi. Dok ta ista država radi u interesu stranih centara moći, istovremeno uništavajući svaku poslovnu inicijativu unutar vlastitih granica. Ovo je tim lakše izvedivo jer banke u stranim rukama ne kreditiraju adekvatno domaću proizvodnju. Zašto bi uopće kreditirali vlastitu konkurenciju?

Pred našim poslodavcima je najrealnija mogućnost zatvaranja firmi zbog prevelikih opterećenja kojima su izloženi. Dok je pred našim radnicima najizglednije da će u budućnosti posao morati tražiti izvan zemlje.

Dakle, Hrvatska se našla pred istim scenarijem koji se već jednom odigrao u nedavnoj prošlosti, kad je naša ekonomska emigracija krenula u svijet trbuhom za kruhom.

Žalosno je to da smo 60-tih godina prošlog stoljeća za takvu zlu sudbinu optuživali jugoslavensku protuhrvatsku politiku. A tko je danas taj koji do temelja uništava našu teško izborenu državu?

(Tekst je objavljen 07.01.2014 na Croative.net)