Kemoterapija, kemijsko oružje ili lijek

1915 godine Njemačka prvi put upotrebljava bojni otrov na bojnom polju. Bio je to klor. Bačen je na francuske vojnike u blizini belgijskoga grada Ypresa. U dvodnevnom napadu ubijeno je 5000 vojnika Antatnte, a još 10 000 izbačeno je iz stroja.

Igrom slučaja baš je klor završio u našoj vodi za piće. Doduše, količina koja se dodaje pitkoj vodi je mala, ali otrov ostaje otrov, zar ne?

Iperit prvi put upotrebljavaju Nijemci 1917, a Britanci na samom kraju rata 1918 godine. Ukupan broj žrtava bojnih otrova u Prvome svjetskom ratu iznosi oko 100 000 mrtvih i 1 000 000 ranjenih na obje strane.

Posve je sigurno da ni jednoj od zaraćenih strana tada ni na kraj pameti nije bilo da bi njihovo strašno kemijsko oružje moglo završiti u bolnicama.

Kao lijek.

Znanost koja svjesno proizvodi smrt i patnju

Cilj upotrebe kemijskog oružja je jednostavan. Onesposobiti što veći broj neprijateljskih vojnika uz što manji trošak. Ovaj su zadatak rješavali znanstvenici na obje strane. Pritom ih očito nije mučila nikakva moralna dvojba. Niti su osjećali ikakvu grižnju savjesti.

Jer da jesu, ne bi došli na ideju da bojnim otrovom liječe rak. Prvi takav kemoterapijski lijek napravljen je krajem Drugog svjetskog rata pod nazivom "Mustine". Lijek je nastao na bazi opažanja da Iperit djeluje na tumorske stanice uzrokujući smanjenje tumora.

Pri tome se usput zaboravilo da osim tumora postoji i zdravo tkivo koje je isto tako na udaru otrova. Jednako kao što je to bilo u Prvom svjetskom ratu.

Najčešći rezultat kemoterapije je taj da se tumor doduše smanji, ali pritom često strada i osoba koju se liječi. Po nekim znanstvenicima koji nisu dio mainstreama, tumor je samo simptom i posljedica raka, tako da njegovim odstranjivanjem (smanjivanjem) ne liječimo uzrok raka. Po tome ispada kako je kemoterapija otrovima samo pucanj u prazno.

Doduše, vrlo otrovan pucanj.

Otrovi modernog doba

Jedan od glavnih argumenata pobornika kemoterapije je onaj da je količina otrova koja se daje mala. Terapija se izvodi u ciklusima pružajući tako tijelu priliku da se opravi.

Mi smo danas sustavno hranjeni pričom o malim, neškodljivim količinama otrova koji se dodaju u vodu, hranu i lijekove. Stalno nas uvjeravaju kako se odrasla osoba nema razloga bojati aditiva, pesticida, klora, fluora i koječega još čime nas šopaju sa svih strana.

Pri tome nitko ne govori o kumulativnom učinku spomenutih otrova. Oni se u našim tijelima svakodnevnom upotrebom jednostavno zbrajaju. Male količine se dodaju malim količinama, a onda svakodnevnom upotrebom to prestaju biti male količine i postaju veliki rizik za zdravlje.

"Humanost" na djelu

Konvencija o kemijskom oružju stupila je na snagu 1997 godine kao plod plemenite težnje da se u čitavom svijetu prestane upotrebljavati to strašno oružje.

Iz današnje perspektive gledano ispada kako se ta zabrana o upotrebi ne odnosi na bolesnike oboljele od karcinoma. Bojno polje se očito premjestilo u bolničke sobe modernih onkoloških odjela. Razlog ukidanja upotrebe kemijskog oružja nije humane prirode nego financijske. Zašto skladištiti otrove u vojnim bazama kad ih možete prodati bolesnim ljudima kao lijekove? Ovome u prilog govore cijene kemoterapije koje se kreću od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća dolara za kompliciranije i dugotrajnije tretmane.

Čim pomislite da je napokon povučen neki pametan, human potez u pozadini otkrijete najprljaviji financijski interes.

(Tekst je objavljen na portalu Croative.net 29.10.2013)