Katastrofalni požar u okolici Splita osim zgarišta ostavio je još nešto - razgolitio je svu bijedu naše vladajuće elite. Svaka ekstremna i iznenadna situacija uvijek zorno pokaže organizacijsku nemoć hrvatske političke oligarhije. Ali, koji su stvarni uzroci toga? Zašto se u nas poslije svakog iznenadnog događaja mora ustvrditi da je “sustav zakazao”? Jesmo li mi kao narod doista nesposobni ustrojiti vlastitu državu i staviti u pogon sve njezine mehanizme?
Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje moramo se vratiti malo u nedavnu prošlost. Tada je u doba poslije Drugoga svjetskog rata napravljena temeljita čistka svih slojeva društva. Vlast su doslovno preko noći preuzeli komunistički kadrovi i to na svim razinama društvene organizacije. Odanost Partiji bila je glavni (a ponekad i jedini) kriterij po kojemu se ravnala kadrovska politika. Takva je praksa trajala, s većim i manjim odstupanjima, sve do nastanka moderne hrvatske države.
Mi smo imali tu nesreću da nam je vrijeme stvaranja države palo u doba rata. Zbog toga je veliki dio nacionalne energije bio utrošen u borbi za goli opstanak. Zato se stvarna tranzicija iz komunističkog u demokratsko društvo nikada nije dogodila. Isti oni koji su participirali u organima vlasti komunističke Jugoslavije sad su se našli u strukturama nove demokratske Hrvatske. Neka nas ne zavaravaju njihovi stranački dresovi i njihove parole. Bili oni slijeva ili zdesna oni ostaju u svojemu mentalnom sklopu rigidni komunisti.
Završetkom Domovinskog rata došlo je do saveza koji su sklopili bivši komunisti s globalistima iz Europske Unije. Ovo je dodatno osnažilo bivši partijski kadar koje se počeo širiti u onim područjima društva u kojima se najmanje radi i najbolje zarađuje. Hrvatska su javna poduzeća, ministarstva, županije, općine, doslovno premrežena drugom i trećom generacijom partijskih uhljeba. Oni naravno za javnost nisu “crveni”, ali su zato žestoki mrzitelji svega hrvatskog. To su osobe kadre obući bilo kakav dres samo ako će od toga imati neku opipljivu korist. Na taj način je čitav naš sustav zapravo okupiran od onih kojima Hrvatska ne znači doslovno ništa.
I sad dolazimo do požara koji je zorno prikazao svu organizacijsku nemoć naših “crvenih uhljeba”. Oni su do svojih položaja došli zahvaljujući partijskoj mreži i udbaškim poznanstvima. Tek ovakva iznenadna situacija izvukla ih je iz njihovih udobnih puževih kućica. Ogoljeni i izvučeni na svjetlo dana pokazali su svu svoju organizacijsku nemoć i kolosalno neznanje.
A kako je u svemu ovome reagirao narod? Jednako kao i u doba Domovinskog rata. Uzeo je stvar u svoje ruke. Naša je hrvatska samoorganizacija bolja od bilo kakve organizacije u režiji “crvenih uhljeba”. U tren oka na mjestu nesreće naši ljudi pokazuju zapanjujuću sposobnost za preživljavanje u kritičnim situacijama. Nikakav “sustav” neće zamijeniti snalažljivost naših ljudi koju smo naslijedili još od svojih pradjedova koji su ginuli pod zidinama Sigeta i Beča.
Hrvatskom državom ne vladaju Hrvati. Niti jedne sekunde od njezina postanka ona nije bila u našim rukama. Hrvatskom su vladali i iz nje izvlačili privilegije i novac samo oni koji je mrze. Da se sutra dogodi kakva masovna apokaliptična situacija koja bi tražila od nas velike žrtve i odricanja 200 000 crvenih uhljeba pobjeglo bi glavom bez obzira. Ostao bi samo goloruki i opljačkani narod. Isti onaj koji je bez oružja krenuo na zločinačku JNA i srbočetničku bandu. Isti onaj koji je branio grad Split od vatrene stihije.
Upamtimo, sustav će raditi samo onda kada bude doista naš. Kad u njemu budu naši ljudi kojima je stalo da naša zemlja napreduje. I kada taj sustav bude uspostavljen iznutra, a ne nametnut izvana od svjetske globalističke vrhuške.