Kad se danas netko drzne kritički progovoriti o stvarnosti koja nas okružuje brzo mu se lijepi etiketa "teoretičara zavjere". Ova etiketa ima za cilj u prvom redu diskreditaciju kritičara. Teoretičari zavjere su za mainstream medije obični čudaci, šarlatani i hohštapleri s kojima nema smisla o bilo čemu raspravljati. Znači, kritičko sučeljavanje u startu je izbjegnuto. Naljepnica "teoretičar zavjere" obično znači kraj svake rasprave.
Društvo koje se diči svojom demokratičnošću i slobodom misli pokazuje se sada prilično rigidno i zatvoreno. Ne želi uopće ulaziti u razgovor s onima koji svijet današnjice doživljavaju kao neku vrstu kazališta lutaka. U kojemu postoje lutkari skriveni od pogleda javnosti, čiji je jedini zadatak povlačiti konce, te upravljati medijskim i političkim marionetama u svoju korist.
Za početak odgovorimo na jedno temeljno pitanje. Poznaje li svjetska povijest zakulisne igre? Ili još preciznije: jesu li se kroz povijest svi događaji političke, diplomatske i vojne naravi događali isključivo na transparentan, svima vidljiv način? Očito je da nisu. O ovome nam svjedoče brojni povijesni spisi, memoari, sjećanja izravnih sudionika nekih važnih povijesnih događaja. Iz ovoga proizlazi da je politika uvijek imala svoju skrivenu, tajnu, zakulisnu stranu. To je posve prirodno ako zamislimo da je u sprovedbi nekih planova često važno znati nešto što neprijatelj ne zna. Skrivanje vlastitih poteza često je ključ nečije buduće političke prevlasti i uspjeha.
Kroz povijest se pruža nepregledna niska urota, zavjera, atentata, prevrata, državnih udara, abdikacija. I ništa od njih ne bi bilo da nisu bile pripremane i izvedene u tajnosti. Isto tako su mnogi politički prevrati propali jer je tajnost pothvata bila narušena i provaljena od strane protivnika.
Ako je tako bilo u prošlosti zbog čega bi danas bilo drugačije? Zar danas nema zakulisnih igara, tajnih sporazuma i prevrata koji se kuju iza zavjese, daleko od očiju javnosti? Bilo bi naivno tvrditi da je naše doba imuno od zavjereničkog, zakulisnog ponašanja. Ono danas sigurno postoji. Vitalno je, žilavo, u punoj snazi. Oko nas urote i zavjereničko ponašanje doslovno bujaju svom snagom iz jednostavnog razloga jer se danas sve na svijetu događa brže, a političkih faktora na međunarodnoj pozornici ima više. Kada zbrojite ta dva faktora (brojnost političkih subjekata i brzinu odvijanja političkih procesa) dolazite do zaključka kako zavjera nikada u povijesti nije bilo toliko mnogo kao sad. Živimo u zlatnom dobu zavjera.
Globalistička zavjera ili što se to krije iza pojma globalizacija?
Što je zapravo globalizacija? Globalizacija je "proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja" (definicija sa Wikipedije).
U prvom redu globalizacija je ekonomski motivirana. Ona je prvobitno i nastala kao ekonomski pojam. Njezina je namjera bila ukloniti prepreke koje su stajale pred multinacionalnim korporacijama i bankama. Znači, slobodan protok kapitala i roba pogodovao je isključivo najmoćnijima i najvećima. Ovaj je proces išao u prilog sasvim malom broju ljudi koji kontroliraju najveće svjetske korporacije. Globalizacija je dakle išla u prilog njima i samo zbog njih je nametana svima ostalima.
Po meni u gore spomenutoj definiciji od protoka robe i kapitala puno važniji protok ideja. Jer danas je na snazi prvenstveno nametanje vlastitoga svjetonazora. A globalizacija radi upravo to, ona globalno nameće neoliberalni svjetonazor svima ostalima. Taj neoliberalni svjetonazor dijeli upravo ista ona šačica moćnika koje smo maločas spomenuli kao vlasnike i upravljače korporacija, banaka i investicijskih fondova.
Tu sad dolazimo do zavjere, odnosno zavjereničkog ponašanja ove malobrojne, ali silno moćne skupine ljudi. Zapitajmo se, zar nije prirodno da se ovi moćnici međusobno povežu, koordiniraju svoje poteze i usuglase svoja djelovanja? U isto vrijeme posve je shvatljivo da svoje dogovore drže u tajnosti. I eto nas opet na terenu zavjereničkog ponašanja i zakulisnih igara daleko od očiju znatiželjne javnosti.
Teorija zavjere ne postoji. Postoji samo zavjerenička praksa. I ona je na djelu. Stalno. Ona je permanentno nastojanje određenih centara moći koji doslovno žele dominirati svim svjetskim procesima bez ostatka.
Namjerno je upotrebljen pojam "centri moći" umjesto "centar moći". Zavjerenička ideja br.1 je želja da su svi moćnici na jednome mjestu i da je sva moć koncentrirana doslovno u najužem krugu ljudi. Ali to na njihovu žalost nije moguće. Moćnih interesnih grupa ima više. I one su u neprestanome previranju, odnosno pojedini njihovi članovi jačaju i slabe tijekom vremena. Zbog toga je svaka istinska, suštinska centralizacija odlučivanja jednostavno nemoguća. Politički i ekonomski svijet je toliko dinamičan i brz da se situacija na svjetskoj sceni mijenja iz dana u dan. Globalno kontrolirati sve te procese postaje sve teže.
Može li urota uspjeti?
Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje moramo se najprije zapitati kakvi su to ljudi koji žele imati moć vladanja nad drugima. Zapravo, kakvi su oni karakterno? Jer očito je kako oni međusobno dijele određene osobine, karakterne crte, vrijednosti, moral. Pokušat ćemo skicirati sebi tipičnu osobu koja sjedi u fotelji predsjednika moćne multinacionalne korporacije čiji je godišnji prihod deset puta veći od onoga Republike Hrvatske.
Takva je osoba u prvom redu beskrajno pohlepna. Ta ista pohlepa dovela ju je do mjesta na kojemu se trenutno nalazi. Netko tko nije izrazito pohlepan nema što tražiti u ovom društvu. Beskrajno gomilanje materijalnih dobara prioritetni je cilj ovakvih ljudi. Njima je uvijek malo. Milijun dolara za njih je sitnica. Milijarda dolara isto tako. Mjerila u materijalnoj sferi koja oni imaju nemaju veze s mjerilima običnih ljudi. Vile, skupocjeni automobili, nakit, umjetnine, sve su to puke sitnice na koje igrači ovoga kalibra skoro i ne reagiraju. Njihove želje sežu mnogo dalje i mnogo više.
Druga osobina koja se obavezno mora naći u ovakvih ljudi je beskrajno izraženo samoljublje. Ono je nastalo s vremenom zajedno sa stjecanjem silnog bogatstva. To je samoljublje utemeljeno u činjenici da je ogromna većina ljudi u materijalnom smislu u odnosu na njih samo puka sirotinja. Čak i milijunaši, koji u očima običnog svijeta figuriraju kao bogataši, u očima ovih ljudi izgledaju poput siromašne djece. Ovaj osjećaj nadmoći i superiornosti jednostavno raste do neba. To su osobe hipertrofirana ega koje vjeruju kako su istinski geniji. Svoju golemu imovinu one pretvaraju u nepobitni dokaz svoje intelektualne superiornosti. Istovremeno za njih je masa običnih, normalnih ljudi nakupina budala i nesposobnjakovića, koji i ne zaslužuju drugo nego da ih se tlači i iskorištava.
Navedeno razmišljanje posve očekivano vodi do osjećaja moći i kontrole nad drugim ljudima. Ova je osobina plod njihova dugogodišnjeg položaja upravljača u velikoj banci ili korporaciji. Pozicija iz koje oni upravljaju podređenima, bolje rečeno njihovim sudbinama. I ovaj osjećaj s vremenom raste i razvija se u patološku crtu svemoćnog diktatora. Želja da se kontroliraju drugi širi se postupno izvan čisto gospodarske sfere u kojoj je primarno nastala. Kontrolirati korporaciju postaje za ovu osobu malo. Ona želi kontrolirati čitave grane nacionalne, a potom i svjetske ekonomije. Na koncu se kontrola širi u političke vode. Ne postoji veća opijenost vlastitom snagom od one kad kontrolirate političare za koje običan svijet misli kako su silno moćni. Tim više što korporativni moćnik nikada neće ni pred kim odgovarati za svoje propuste. Njemu ne prijete ni javnost, ni biračko tijelo. On je zaštićen na svojemu vrhu korporativne piramide. Rizici uvijek pripadaju drugima, a dobici pripadaju njemu.
Duboko u svojoj biti ovakva osoba je okorjeli spletkar. Mogli bismo čak reći da mu je spletka na neki način i suština života. Malo što se u tim krugovima može postići igrajući otvoreno i pošteno. Spletke postaju, ne samo sredstvo postizanja ciljeva, one su istovremeno i suština u kojoj se otkriva osoba kao takva. Spletkariti moraju najčešće u potpunoj tajnosti, a to svemu daje još veću draž. Ovo od osobe traži kombinatorne sposobnosti, talent za planiranje, inteligenciju i pronicljivost.
Dakle, sve navedene osobine imaju tendenciju jačanja s vremenom. Što će reći kako je moralni defekt kod njih sve izraženiji, a odmak od normalnog života sve naglašeniji. Ovo ih dovodi u poziciju da postaju opasnost za svijet oko sebe. To nam objašnjava zašto često donose odluke ne obazirući se ni na koga. Oni se u sebi osjećaju poput malih bogova i stoga oni pogriješiti ne mogu. Osobine koje smo naveli čine ih u prvom redu nesposobnima da rade timski i da se podređuju bilo kome i bilo čemu. I upravo ovdje leži njihova glavna slabost koja ih s vremenom mora odvesti u neminovnu propast.
Da bi ovakva malobrojna klika mogla iz svoje skrovite tajnosti vladati svijetom ona mora biti složna i jedinstvena, a to jednostavno nije moguće. Kad na jednome mjestu zamislimo grupu super moćnih, beskrajno pohlepnih, egocentričnih, samoživih spletkaroša, onda je jasno kako oni nikad ne mogu djelovati kao skladan tim. U njih nema ni dovoljno časti, ni dovoljno lojalnosti, a ni poštenja, da bi djelovali sinkronizirano i usklađeno. Osim toga, oni bi morali imati neki viši, duhovni cilj kojemu bi se svi bez ostatka podredili.
Upravo ovaj aspekt njihova odnosa prema Bogu možda najviše oslikava svu tragičnost njihova položaja. Vjerujem kako je ogromna većina današnjih financijskih globalnih glavešina pripada ateističkom svjetonazoru, a ako se poneki od njih i deklarira kao vjernik radi se samo o lažnoj i prijetvornoj religioznosti.
Kad bi priznavali postojanje sile jače i moćnije od njih samih ne bi se tako bahato ponašali. Sama svijest o tome kako su prirodne sile u božanskim rukama svemoćne nagnala bi ih da se dvaput zamisle prije nego li krenu u vladanje planetarnim procesima.
Osim ateizma pripadnici zavjereničkih klanova gotovo u pravilu dijele i darvinističke nazore. Njihova slijepa vjera u maksimu "samo najjači opstaju dok su slabi predodređeni za ropstvo i nestanak" daje im za pravo da nanose bol i patnju svima oko sebe. Oni same sebe doživljavaju vrhuncem u razvoju ljudske rase. Kad bi to doista bilo tako da jedan beskrupulozni bogatun predstavlja onaj vrhunac do kojega se dovinula ljudska vrsta, onda nam se svima ostalima crno piše. Za njih je samo novac mjerilo svih vrijednosti, pa su najbogatiji automatski i najvrjedniji i po Darwinu jedini zaslužuju da se ljudska vrsta nastavi s njihovim genima. Oni u svojoj nesmiljenoj borbi za opstanak imaju pravo poduzimati sve što proizlazi iz prava jačega. Njihov moral je darvinistički to jest predatorski. Svoju grabežljivu narav oni nameću svima oko sebe, a preko medija kojima su vlasnici čitavome svijetu.
Iz svega navedenog slijedi samo jedan razuman zaključak. Urotnici, i to moćni urotnici zaista postoje. Jednako tako postoji i izražena želja da se stvori takav jedinstveni centar moći koji bi upravljao svijetom. Ono što ih sprječava u tome jesu njihovi karakteri nespremni na suradnju i dijeljenje s drugima. Oni ne žele biti ravnopravni, oni žele biti jedini i neprikosnoveni. Zbog toga njima ne prijete toliko obični, obespravljeni pojedinci koliko oni prijete samima sebi. Sudbina koja njih čeka je ona koja mora zadesiti svaki čopor grabežljivaca koji se divljački bori oko skromnoga plijena. Njihova je sebičnost rušilačka, njihova narav pljačkaška. U maniri takmičarskog duha kojega beskrajno veličaju oni za pobjedu smatraju potpuno iskorjenjivanje svake oporbe njihovoj moći. Dakle, svoje će zube morati upotrijebiti protiv istih takvih zlotvora kao što su i oni sami.
Do ovoga će mračnog i žalosnog kraja doći daleko od očiju javnosti. Negdje duboko skriveni iza zavjesa svoje urote oni će skončati želeći uništiti one druge. Dok na koncu ne ostane ni jedan. To će biti pravi kraj zavjere koja je donijela svijetu toliko jada i nevolje.