Kako je moguće da je najveća svjetska velesila pokunjeno podvila rep i pobjegla glavom bez obzira izbjegavajući izravni sukob? Kako je moguće da je jedna siromašna, izolirana i prezrena zemlja izbjegla sukob sa Sjedinjenim Državama jednostavno pokazujući zube?
Sjedinjene Američke Države upletene su u većinu ratova širom svijeta. Teško je naći prevrat, revoluciju ili političku krizu, a da u njemu ne nađete otiske prstiju najveće svjetske velesile. SAD se upliću politički, obavještajno, informatički, medijski, vojno. Ipak, ma koliko bili snažni i bahati izbjegavaju ulazak u otvoreni vojni sukob. Osobito zaziru od slanja svojih kopnenih trupa.
SAD ne vole igru otvorenih karata. Kad god mogu oni igraju skriveno, podlo, zakulisno, uvijek pomoću posrednika. Njihov zadnji otvoreni vojni angažman bio je u Vijetnamu i završio je, kao što znamo, fijaskom. Otada oni nastoje uvijek sklapati koalicije u kojima gomilaju vojne snage svojih saveznika (Britanaca, Australaca, Kanađana, Nijemaca) s kojima onda zajednički udaraju na izoliranog i oslabljenog neprijatelja. Najbolji primjer za ovakav pristup je Irak. Ta je zemlja osjetila sve "blagodati" američke vojne intervencije. Rezultat svega su grozni kaos i stotine tisuća mrtvih. SAD su donijele neviđena razaranja i patnje milionima ljudi. Sve je to izvedeno uz pljačku neviđenih razmjera.
Ali kod Sjeverne Koreje dogodilo se nešto drugo. Amerikanci su šutke ustuknuli. Poslije jednomjesečnog bjesomučnog udaranja u ratničke bubnjeve i neviđenog političko-medijskog pritiska na Sjevernu Koreju na koncu su svoju Pacifičku flotu poslali daleko od obala Korejskoga poluotoka.
Do toga je došlo iz dva razloga. Prvi je bio taj što se Sjeverna Koreja nije dala zaplašiti. I dalje je usprkos upozorenjima ispaljivala rakete što je dalje mogla. Ovo je bio jasan signal američkim agresorima kako će se provesti ako nastave s vojnim pritiskom.
Drugi je razlog bio taj što je Kina ipak na koncu stala iza Sjeverne Koreje. Kina dobro zna što ih čeka ako Amerikanci dođu u Sjevernu Koreju. Ona je za Kineze isto ono što je za Ruse bio Krim. Posljednja crta obrane vlastitog suvereniteta. U vrijeme blokade Koreje Amerikanci su napravili sporazum s Tajvanom o prodaji oružja zabijajući tako Kini nož u leđa. Istovremeno je izvršen i pritisak u Južno Kineskom moru na umjetne otoke koje Kina ubrzano oprema modernom vojnom opremom.
Kina ima namjeru na tim umjetnim otocima pomaknuti prvu crtu svoje morske obrane nadoknađujući time slabosti svoje mornarice. Ona mora po svaku cijenu onemogućiti SAD da im blokiraju pomorski put koji prolazi kroz Južno Kinesko more. Tim pomorskim pravcem prolazi skoro 80% kineskoga izvoza i 90% njihovih energenata. Taj je pomorski put za Kineze pitanje opstanka. Kada bi Amerikanci bili u stanju tu izvesti pomorsku blokadu Kina bi bila izgubljena. Zato ni pod koju cijenu nisu htjeli napustiti Sjevernu Koreju. Rezultat svega bio je američki bijeg. Pobjegli su u tišini, skrivećki, bez velike medijske pompe.
Što nam sve ovo govori?
Govori nam da pravog suvereniteta nema bez značajne vojne sile. Zato je jedna Njemačka i dan danas politički patuljak. Ona je usprkos svojoj silnoj ekonomskoj snazi običan geopolitički Liliputanac i autsajder. Može li Njemačka izaći iz svojega vazalskog odnosa i postati svjetski faktor bez jake vojne sile? Ne može. Jednako kao što to ne može biti ni jedan Japan. Zemlja, koja je kao i Njemačka poražena u 2. Svjestkom ratu. I od tada je držana u pokornom položaju bez prave vojske i mornarice.
Sve su velike zemlje u posljednja dva destljeća divljanja neoliberalnog kapitalizma značajno oslabile svoje vojne potencijale. Njihovi su vojni proračuni i dalje basnoslovno visoki ali se novac u njima više ne troši namjenski. Ti su proračuni samo poligon za pljačku enormnih razmjera. Državu je svugdje na Zapadu zamijenila privatizacijska pljačka. Zato se u infrastrukturu ništa nije ulagalo desteljećima. Ona je služila samo zato da se putem privatizacije isisiavaju novci bez ikakvih ulaganja.
Posve isto dogodilo se i s vojskom. Izmšljali su se projekti na kojima su se zgrtala bogatstva dok se osnovna sredstva uopće nisu održavala. To je rezultiralo time da je veliki dio vojnog potencijala neoperativan, pokvaren ili zastario.
Sličan je trend i kad su u pitanju ljudski potencijali. Politička korektnost postala je glavni kriterij napretka (nešto poput političke podobnosti u komunizmu) a stvarne vojničke sposobnosti gurnute su u drugi plan.
Rezultat svega ovoga je da velike sile više nisu istinske velesile. One su tigrovi od papira. Njihove su vojske loše, neposlušne, nemotivirane. Njihova tehnička superiornost kopni iz dana u dan. Ma koliko u nekim segmentima bili borbeno sposobni u onim temeljnim vojničkim vještinama sve su slabiji.
Zbog svega iznesenog bilo je moguće da u toj partiji pokera, u toj igri živaca, Amerika na koncu popusti. U skoroj budućnosti biti će još zemalja koje će pokazivati zube. To neće biti samo Rusi i Kinezi ili Iranci.
Mnoge će zemlje Europe vjerojatno krenuti putem jačanja svojih vojnih potencijala. Jer, ponavljam još jednom, nema suvereniteta bez jake vojske. Ma kako bogati bili ništa se u politici ne može izvesti bez jakog argumenta vojne sile.
Sjeverna Koreja, ta siromašna, prezrena mala zemlja trenutno je jedna od rijetkih koja se ponijela kao istinski suverena zemlja. Od nje bi mnogi danas mogli dosta naučiti. Nije ovdje riječ ni o društvenoj organizaciji ni o društvenom uređenju. Svaka zemlja ima pravo živjeti i organizirati svoj život onako kako to hoće njezini građani. Bez nametanja sa strane.