Živimo u doba raznovrsnog zagađenja. Ali osim zagađenog okoliša izloženi smo i utjecaju kulturnoga otpada. Ova posebna vrsta duhovnog smeća ima na naš život jednako devastirajući utjecaj kao što to imaju pesticidi ili GMO hrana. Da bismo se od ovog otrova obranili moramo napraviti najmanje dvije stvari: prepoznati ga što prije i jasno odgovoriti na njega.
Kao što neoliberalni nacisti imaju vlastitu ideologiju tako imaju i vlastitu estetiku. I jedna i druga nose u sebi jako izraženu dozu nasilja. Obje su nakaradne, agresivne i stalno stvaraju oko sebe kaos. Taj kaos zatim nazivaju “kontroliranim kaosom” što je opet posebna vrsta idiotizma. Jer ako je nešto kaotično to znači da se već otelo kontroli. Ali ako nešto kontroliramo - onda to više nije kaos. Dakle, sintagma “kontrolirani kaos” je samo jedna u nizu neoliberalnih besmislica koje zdrav razum mora s gađenjem odbaciti.
Na planu politike neoliberalni fašisti naturaju nam svoje nakazne zakone putem svojih marionetskih vlada. Na planu kulture rade to neprestanim nametanjem svoje estetike smrti. Ova je estetika ružna, zla i izopačena. Krijući se pod maskom slobode umjetnosti ona u društveno tkivo stalno ubrizgava svoj paklenski otrov. Cilj je uvijek samo jedan - izazvati kaos. U ovom slučaju taj je kaos i moralni i estetski.
Prava umjetnost uvijek pokušava u društvo unijeti red. Ona traži ljepotu, dobrotu i pravdu. U idealnom slučaju vrhunskoj umjetnosti uspijeva katarzom izazvati uzvišena osjećanja kod onih koji u njoj uživaju. Ali “umjetnost kaosa i smrti" radi sve posve suprotno od toga. Ona ima za cilj izazvati u ljudima bol, bijes i tugu. Njezina je glavna stilska figura psovka. Umjesto uzvišenih osjećaja ona će u publici uvijek izazivati zločin i agresiju.
U svojoj suštini umjetnost smrti živi za najprizemniju političku provokaciju. Ona joj daje pravi smisao postojanja. Pred njezinom estetskom i moralnom navalom imamo dvije mogućnosti. Reagirati ili prešutjeti. Što je bolje?
Ukoliko prešutimo oduzimamo im upravo ono čime se provokatori hrane. Provokator obožava kad vas sadistički muči. On uživa nanoseći duševnu bol drugima. Naslađuje se gledajući ih kako pate dok on blati i vrijeđa njihove svetinje. Ako ga ignoriramo mi mu na određeni način uskraćujemo očekivanu nagradu.
Ali ako reagiramo mi to radimo više zbog sebe nego zbog onih koji nam serviraju ovu kulturu smrti. Naša reakcija uvijek je znak našega duševnog zdravlja. Društvo koje na opačine i zlobu prestane reagirati predodređeno je za sigurnu i polaganu smrt. Zbog toga je nužno reagirati. Važno je izreći jasan i nedvosmislen stav prema svakoj moralnoj i estetskoj nakazi. Umjetnost je ovdje ponižena i svedena je na pakosnu uličnu uvredu. Komunikacija koja se na ovaj način uspostavlja može se nazvati jedino retardacijom.
Nedavno smo imali onaj bolesni igrokaz u vezi "zajedničkoga jezika" kojega nam podvaljuju politički Jugoslaveni i Orjunaši. Kazališna predstava u režiji O. Frljića dokazuje da je i ona potekla iz istoga vrela. Isti su im ideolozi, isti simpatizeri, isti organizatori. Isti ih mediji guraju, ista politika plaća i protežira.
Koliko ćemo dugo to još podnositi?