Kako su nastali Lovci na tenkove

Kompletna novela "Bitka za Jokinu glavicu" može se skinuti ovdje:

https://na-rubu-pameti.site123.me/moje-knjige/lovci-na-tenkove

Svaka knjiga ima neki svoj put, neku svoju sudbinu. Ova je knjiga svoj početak imala još prije 20 godina u časopisu Hrvatska obzorja u izdanju Matice hrvatske u Splitu. U broju 1 iz 1997 godine objavljene su dvije moje priče pod naslovom Dvije ratne proze. Osim njih imao sam još dvije kratke priče u rukopisu. 

I tako će ostati sve do početka 2016 kada mi pod ruku dođe jedna od njih pod naslovom Uspon na Jokinu glavicu. Ta je priča govorila o dvojici hrvatskih vojnika koji se penju na kotu 570 i tamo nalaze uništeni položaj Hrvatske vojske. Kako je sama priča bila jako kratka ja sam je odlučio nastaviti. Ovaj nastavak (poslije pauze od 20 godina) donio mi je prvu novelu pod naslovom Bitka za Jokinu glavicu. U istom naletu inspiracije samo tjedan-dva kasnije nastao je i Arhanđeo Mihael.

Tada mi je već u glavi bila jasna slika knjige u kojoj ću svoje stare priče ukomponirati zajedno s novonastalim novelama. Mjesec dana kasnije već sam imao Zasjedu u šumi Striborovoj i Labirint na Dinari.

U kompoziciji same knjige držao sam se načela da ide naizmjenično dugi pa kratki tekst. Posložio sam tako niz od 4 novele i 3 priče i sve zajedno složio na 12 araka teksta, odnosno 144 stranice. Ovdje moram reći kako sam imao ideju za još najmanje dvije novele, ali ih nisam mogao staviti u knjigu jer bi mi to samo povećalo trošak tiskanja. Samo iz tog razloga knjiga je ostala tanja, a rukopis kraći od željenog.

Naslov Lovci na tenkove nastao je davno, još u doba kad sam dovršavao TG-5. Istina je da nijedna od novela u knjizi ne nosi to ime pa samim time ne postoji naslovna novela po kojoj se knjiga zove. Taj naslov je trebao biti za ratni roman koji se događao na prostoru Bosanske Posavine i govorio bi o bitci za koridor između Srbije i Republike Srpske. Sve je to ostalo samo kao nerealizirana ideja pa sam naslov upotrijebio za ovu knjigu. Doduše, u noveli Zasjeda u šumi Striborovoj doista se spominju lovci na tenkove tako da ni taj naslov nije bez osnova.

Koliko je u mojim pričama i novelama povijesne istine? 

To je pitanje koje stalno slušam od ljudi koje zanima moja knjiga. I zato ovdje želim ukratko odgovoriti na to pitanje. Lovci na tenkove su književno djelo. To će reći da spadaju u kategoriju fikcije i knjiga nije povijesni dokument. To nisu moji memoari ni moja ratna sjećanja. Ali ni jedna od ovih priča ne bi nastala da nisam na svojoj koži osjetio Domovinski rat. I svaka od njih ima neke elemente koji su istiniti i stvarni. Neki su se dogodili meni osobno, a neke sam čuo od drugih sudionika ovoga rata. Ipak valja reći kako je taj istiniti dio u manjini. Tekst je u najvećoj mjeri autorova mašta koja pokušava biti što je moguće više uvjerljiva i stvarna.

Za ilustraciju mogu navesti novelu Arhanđeo Mihael. U toj se noveli radnja zbiva na groblju, a jedan od položaja HV bio je u grobnici. To se doista dogodilo meni i mojoj postrojbi koja je držala položaj upravo na groblju. Ja sam imao položaj na rubu groblja i nisam spavao u samoj grobnici kao što su to neki moji suborci. Dakle taj je element istinit i doživljen, ali čitava je novela u najvećem dijelu fikcija, dakle književnost.

Ako bih morao navesti priču s najvećim udjelom osobnog iskustva onda bi to bila Smrt na crvenoj zemlji. U stvarnosti kraj nije bio tako tragičan kao u priči, ali samo iskustvo tenkovskog napada je posve osobno i duboko proživljeno. I to je jedan od najstrašnijih trenutaka mojega ratovanja u kojemu sam skoro izgubio prisebnost. Zahvaljujući mojim suborcima nisam napravio nikakvu nepromišljenost koja me je možda mogla stajati glave.

I tako su Lovci na tenkove izašli iz tiska točno 20 godina poslije Taktičke grupe 5. Kako je moj prvi roman govorio o tom vremenu žrtve i stradanja bio sam uvjerenja da neću trebati više pisati o samom ratu. Ali vremena poslije Domovinskog rata su me demantirala. To su bila vremena neprestanog ponižavanja i vrijeđanja svega što Domovinski rat znači za sve nas koji smo u njemu sudjelovali. Branitelje se kriminalizira, dok se čitav rat blati kako kakav zločinački pothvat. U svjetlu toga sam svjestan kako je ova knjiga moj osobni doprinos u borbi za ponos i dostojanstvo hrvatskih vojnika i časnika. Ako se ova sramotna kampanja bude nastavljala (a sve izgleda da će tako i biti)  napisati ću još jednu knjigu novela u kojoj će biti i one koje nisu mogle stati u Lovce na tenkove.  

Bitka za istinu i dostojanstvo Domovinskog rata još uvijek nije gotova. Kako sam se borio u maskirnoj odori s kalašnjikovom u ruci tako ću se boriti i za tipkovnicom. Sve do konačne pobjede. Ne smijemo nikad dopustiti lažima da nadvladaju istinu.