Možda je ova galama podignuta oko Deklaracije o zajedničkom jeziku samo uvod u nešto drugo? Uvod u nešto mnogo veće i važnije? Jer ništa se danas ne događa slučajno. Sve se uvijek izvodi s nekakvim ciljem i s nekom namjerom. Obično skrivenom namjerom. Od ove ekipe uključene u cirkus o zajedničkom jeziku čovjek ništa pametno i dobro ne može ni očekivati.
Proteklih je dana izrečeno koješta na temu zajedničkog jezika i mnoge od tih izjava više spadaju u sferu psihijatrije nego li kulture. Tolika količina žuči i zlobe, mržnje i jala na jednome mjestu ne može vas drugo nego zapanjiti.
Ali od sve te gužve i galame pokušajmo stvari maksimalno pojednostavniti. Jer one i jesu takve. Jednostavne. Mnoge se budale trse biti mudraci i znalci, ali im to ne polazi za mozgom. Jednostavno zato što su svi redom prvaci u disciplini zvanoj skakanje samome sebi u usta.
Uzmimo za početak naziv toga nesretnog jezika kojega ova bulumenta nesretnika tako zdušno zagovara. Radi se ni više ni manje nego o "Zajedničkom policentričnom jeziku". Ime je krasno, nema što. Zvuči tako znanstveno.
Um koji je ovo smislio želio nam je reći kako taj njihov jezik ima više središta. Ako ih ima više koje je središte dominantno? Koje je najvažnije? Ili su možda sva njegova središta jednako važna?
Hrvatski književni jezik ima samo jedno središte. Kad bi svaki naš hrvatski dijalekt ravnopravno sudjelovao u književnome jeziku zavladao bi kaos. Zašto? Zato jer je postojanje više središta nemoguća situacija. Nemoguće je u kaotičnoj situaciji imati bilo kakav standard. A baš taj standard bode oči ovoj ekipi neznalica. Jer oni čitavo vrijeme brkaju standardni i govorni jezik. Ljudi su oduvijek govorili onako kako su htjeli. Tako će biti i u buduće. Ali u pisanoj (službenoj, kulturnoj komunikaciji) moraju važiti nekakva pravila. Hrvatski jezik ima ta pravila.
Za ovu ekipu smušenjaka jezična politika samostalnih država je po svojoj naravi nacionalistička. Briga oko jezične čistoće za njih je uvod u fašizam. To će reći da se oni zdušno zalažu za jezičnu nečistoću. Zalažu se za nekakvo jezično smetlište. Oni žele da mi živimo u vremenu jezične kuge i kolere. U kojemu svatko istresa svakome svoju kantu izmeta ravno na glavu. Zar doista oni to žele? Situaciju policentrične jezične dizenterije?
A što je bio projekt stvaranja srpskohrvatskog jezika u doba Jugoslavije nego nacionalizam? Jugoslavenski nacionalizam. Je li se u doba komunističke Jugoslavije jezik možda razvijao izvan domašaja svemoćne Partije? Nije. Je li možda u to doba vladalo jezično čistunstvo? Vladalo je. Progonile su se i izbacivale sve nepodobne hrvatske riječi iz srpskohrvatskoga vokabulara. Je li to možda bio jezični fašizam? Bio je. Ili Jugoslaveni po definiciji ne mogu biti fašisti? Jer se rađaju cijepljeni protiv njega. I onda ih ta stečena antitijela štite do kraja života.
Svoju nastranu ljubav prema fantomskom srpskohrvatskom jeziku oni skrivaju pričama o navodnom policentričnom jeziku. Ne, drugovi dragi nema tu više središta, nego samo jedno. A ono se nalazi u Beogradu. Tamo je pravo središte srpskohrvatskog jezika. Upravo tamo kamo vas sve ove godine vuče vaše orjunaško srce.
Da im se dozvoli ova bi ekipa brzo uvela novi jezični standard. I to srpskohrvatski jezični standard koji se već jednom pokazao kao lingvistički hibrid posve nesposoban za život. I eto nas opet tamo gdje smo već jednom bili. U željeznom zagrljaju bratstva i jedinstva.
Ne smijemo smetnuti s uma da je priča o jeziku samo obična dimna zavjesa. Iza nje naslućuju se konture jedne druge igre koja uopće nije lingvistička. Riječ o političkom savezu između globalista i jugounitarista.
Ideja koja ih međusobno povezuje je - brisanje granica. U želji da integriraju prostor "zapadnog Balkana" u Europu, oni bi najprije izbrisali granice između država. Glavnu smetnju u tome naumu vide u nacionalizmu država toga prostora. Epicentar otpora ovoj ideji nalazi se u Hrvatskoj.
Hrvatski nacionalizam bio je uvijek crvena krpa za komuniste bivše Jugoslavije. Isti taj nacionalizam je crvena krpa i za globaliste Europske unije. Za njih je nacionalizam uzrok svih problema. Oni ne shvaćaju da je naš nacionalizam samo posljedica, a ne uzrok problema.
Iz navedenoga je posve jasno kako su se orjunaši i jugounitaristi našli na istoj strani s globalistima i LGBT ekipom. I jedni i drugi nasrću na nacionalni suverenitet. Zajedno odriču pravo Hrvatima da upravljaju vlastitom sudbinom. Na ovaj način stvaraju klimu koja je posve nalik onoj s kraja osamdesetih prošloga stoljeća.
Zato je nama čitav ovaj cirkus već dobro poznat. Samo oni zaboravljaju da smo mi već jednom iz slične situacije izašli kao pobjednici. Da sam na njihovom mjestu ja bih to uvijek imao na umu.