Ivan Pernar - rupa u Živom zidu

Kakav je uopće Ivan Pernar kao osoba? Za neke je on egocentrik, provokator i prodavač magle. Drugi ga vide kao borca za pravdu i protivnika okoštalog političkog establišmenta. Možda je on samo manijakalni sakupljač lajkova čiji ego traži stalnu potvrdu i divljenje okoline. Ili je samo klaun koji svojim političkim lakrdijašenjem uspješno diskreditira antiglobalističku ideju?

Ivan Pernar živi veliki dio svojega života na Facebooku. Selfiji, komentari, postovi, snimanje videa, sve se to izmjenjuje kao na traci. Postavlja se pitanje što on uopće radi kad visi na društvenoj mreži 15 sati dnevno? Da bi došao do toliko potrebnih lajkova ustrajno obilazi škole širom regije radeći selfije sa školskom djecom. Razlog je jednostavan. Sva će ga ta djeca istog trena lajkati. Za njega je to poput droge. On je patološki ovisnik o lajkovima.

Što znači činjenica da netko ima 160 000 lajkova? Znači li to da ga toliko ljudi voli? Poštuje? Podupire? Da će toliko ljudi sutra za njega glasovati na izborima? Koliko bi ljudi od tih 160 000 izašlo na ulicu da se bori za njega osobno? Vrlo malo. Nije isto kliknuti mišem na "like" i pokrenuti stražnjicu da bi se nešto poduzelo.

Njegov najveći politički forte je antiglobalistička priča o novcu, kamatama i korumpiranoj marionetskoj vlasti. Većina toga što on govori doista drži vodu. U sat vremena čovjek dobije dojam da je Pernar politički spasitelj koji je sišao s nebesa da bi napaćenome puku donio pravdu. U odnosu na stranačke vojnike koji u Saboru sjede samo zato da bi poslušno podigli ruku on izgleda kao da je pao s druge planete. Replicira, odgovara, svađa se, a sve to bez kraja i konca. Neprestano se javlja za riječ postajući naporan i dosadan u svome petljanju u doslovno svako područje života. Dijeli lekcije svima, kako ekonomistima, tako pravnicima i akademicima.

Pernar je bez ikakve dvojbe postao prava politička zvijezda "regiona". On uopće nije hrvatski političar. Nije slučajno da nije ustao na hrvatsku himnu. Nije slučajno da nije išao u kolonu sjećanja u Vukovaru. Isto tako nije slučajno da na Božić nije bio u zagrebačkoj katedrali. Ništa od toga nije slučajno.

Dakle, Pernar je u svojoj duši politički Jugosloven s nekim natruhama nesvrstanosti pokojnoga Broza. Ona "Zeitgeist priča" koju prodaje samo je maska ispod koje se krije najobičniji jugonostalgičar.

U trenutku iznenadnog nadahnuća Pernar je dobio viziju u kojoj je sebe vidio kao budućeg gradonačelnika Zagreba. Rečeno-učinjeno. Evo ga na listi kandidata. Kao budući gradonačelnik već je obilazio javne kuhinje i snimao ljude koje je tamo zatekao. Jedna ga jadna žena pritom i napala. Ona jednostavno nije željela da ju se snima dok čeka u redu pred pučkom kuhinjom. To Ivanu nikako nije išlo u glavu. Kako netko siromašan može imati dostojanstvo? Kako sirotinja može željeti da je se poštuje kao ljudsko biće? Saborski zastupnik Živog Zida jako teško shvaća ljudske emocije. Nije se u stanju uživjeti ni u čije osjećaje. Svojim djetinjastim nazorima on misli kako je pun želudac dovoljan za ljudsku sreću. To je tipična komunistička zabluda. Čovjek se ne iscrpljuje u materijalnome.

Pernar umišlja da je prorok koji na bijelom konju dolazi osloboditi zatucanu hrvatsku raju. Svaki političar koji se vidi iznad svoga biračkog tijela debelo griješi. Ljudi nisu budale. Ogromna većina ljudi shvaća osnovne stvari. Velika je većina sposobna logički zaključivati. Za upotrebu mozga nisu potrebna uputstva za upotrebu. Ono što ljudima treba jesu točne informacije. Nisu im potrebna tumačenja. Oni će informacije protumačiti sami. Ovoj i ovakvoj Hrvatskoj ne treba Ivan Pernar da bi ljude (ovako zaostale i neuke) naučio elementarnim stvarima. Čim ljudi osjete da ih podcjenjujete i kako im govorite s visoka prestaju vas poštovati. Kao što je to napravila ona gospođa pred pučkom kuhinjom.

Velika većina ljudi u Hrvatskoj dijeli određeni skup zajedničkih vrijednosti.

Te vrijednosti su:

• domoljublje
• vjera
• pozitivan odnos prema Domovinskom ratu
• hrvatski jezik
• nacionalna povijest

Ako netko te iste vrijednosti ne dijeli, to je njegovo pravo. Ali nema pravo ostale (u ovom slučaju ogromnu većinu) smatrati zatucanim seljačinama.

Liberalni svjetonazor (koji je zapravo materijalistički i totalitarni) odriče pravo narodu na zajedništvo u vrijednostima, na zajedništvo u tradiciji. Želi nas uvjeriti da smo hrpa nepovezanih pojedinaca kojima je najvažnije napuniti želudac i buljiti u najnoviji iPhone. Svođenje života samo na materijalnu sferu teški je promašaj. Život je puno više od krcatih kolica u supermarketu.

Kad bi se Hrvatska iščupala iz pipaka globalističke hobotnice kome bi pripala sva vlast i pravo na odlučivanje? Pernar misli da bi ona pripala građanima. Što je pogrešno. Pravo na odlučivanje ima samo hrvatski narod. Zato što je jedino on suveren. A hrvatski narod je tradicionalan, kršćanski, narod ratničke prošlosti. Svaka istinska hrvatska vlast uzimala bi ovo u obzir.

Malograđanska, neoliberalna, jugonostalgična Hrvatska nikad se neće iščupati iz pipaka globalističke hobotnice. Jednostavno zato što ih povezuje posve ista svijest. Manjine (ma kakve one bile) ništa zajedničko međusobno ne povezuje. Manjine su duhovna geta. One nikada ne mogu dati osnovni ton nekoj društvenoj zajednici. To može dati samo značajna većina u nekom društvu. U našem slučaju to je hrvatski narod, nositelj zajedničkog nacionalnog identiteta. Tako se u jednoj točki susreću dva osnovna pravca na kojima počiva temelj svake državne zajednice. Na suverenitetu većinskog naroda i njegovom identitetu.

Globalisti oba ova pravca nastoje presjeći. Suverenitet naroda žele zamijeniti diktaturom manjine, a identitet izbrisati i zamijeniti ga potrošačkom sviješću kontroliranog zombija. U ovome pothvatu im Ivan Pernar, naš navodni antiglobalist, svesrdno pomaže. Napadajući  upravo ta dva temeljna kamena na kojima počiva sva naša opstojnost - identitet i suverenitet.