Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.
Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.
Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?
Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?
Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.
Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.
Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.
Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?
Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo "socijalistička" jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.
Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem "komunističkih" opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:
Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.
Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.
Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.
I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.
Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?