Živimo u doba koje je najbolje nazvati politikom nestrpljivog prsta na nuklearnom okidaču. Prijetnje ratom množe se na sve strane. Lako ćemo se složiti s tezom da svjetska politička scena nikada nije bila nestabilnija nego li je to danas. Čitav svijet kao da je skrenuo s uma na stranputicu. Istinske oaze mira, stabilnosti i prosperiteta zapravo ne postoje. Svugdje vladaju kriza, nestabilnost i beznađe.
Možda su ove moje riječi preteške za nečije uši, ali mislim kako je ovo samo blagi izraz onoga što nas možda čeka u skoroj budućnosti. Ne bih želio da me se shvati kao katastrofičara i pesimista, ali objektivan promatrač mora biti zgrožen onim što vidi oko sebe. Društveni procesi koji se odvijaju u svijetu posljednjih godina navode na zaključak kako se krećemo prema provaliji. I to svi zajedno.
Ali koji su stvarni uzroci toga? Ovaj će tekst pokušati ukazati na neke dominantne tendencije koje vladaju današnjim svijetom.
Od kraja 80-tih godina prošloga stoljeća neoliberalna globalistička dogma vlada svijetom. Ona je malo po malo, milom ili silom, lomila svoje protivnike sve dok nije postala jedina opcija. Njezinu podlogu čine bezumna pljačka i bogaćenje neslućenih razmjera. Većina je svjetskih resursa dospjela u ruke malobrojne šačice enormno bogatih ljudi. Putem privatizacije državnih kompanija na Zapadu (a potom i na Istoku) opljačkana su dobra tako temeljito da je u ruke 1% svjetske populacije dospjelo više od 90% bogatstva. Grabež je izvedena pod devizom "Država je očajno loš poduzetnik. Privatizirajmo sve državno!" Ovim putem želim privatizaciju nazvati njezinim pravim imenom a to je - pljačka. I mi smo u Hrvatskoj bili svjedoci iste takve bezumne rabote. Njezine žalosne plodove možemo danas jasno vidjeti na primjeru Agrokora.
Ova malobrojna klika je akumulirajući svoje neslućeno bogatstvo razmjerno povećavala i svoj politički utjecaj. Kupujući medije utjecalo se na javno mnijenje a kupujući političare kreirali su se globalistički zakoni koji su pogodovali samo njima, tj. najvećima među lopovima. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Ta druga strana zove se potrošnja.
Naime, zapitajmo se koliko toga iz sfere široke potrošnje može potrošiti šačica milijunaša nasuprot milijunima dobrostojećih ljudi srednje klase? Za jedno društvo je najbolje ako su većina ljudi radno i platežno sposobni potrošači. Ali globalizacijska pljačka proizvela je na Zapadu i na Istoku gomilu sirotinje. A sirotinja kao što znamo nije nikakav potrošač. A upravo je masovna potrošnja zamašnjak svake kapitalističke privrede.
Premještajući svoje industrijske potencijale na Daleki istok u Južnu Koreju, Kinu, Indiju, Bangladeš, Vijetnam, radna snaga razvijenih zemalja ostala je masovno bez posla. Tako se potrošnja na Zapadu mogla financirati jedino zaduživanjem. Kreditna ekspanzija se pokazala kao jedini motor potrošnje. Kako svaki kredit ima i svoju kamatu globalistička elita je tu kamatu pohlepno uzimala sebi. S vremenom su shvatili kako im je puno lakše zaraditi novac špekulirajući papirima i posuđujući novac uz kamatu nego ulažući u proizvodnju. Na kraju su lihvari posve nadvladali poduzetnike.
Tako su nastali enormni dugovi i to na nekoliko nivoa. Zadužili su se pojedinci, lokalne zajednice (gradovi i općine), države, kompanije, korporacije, banke. Ovaj je mjehur dugova toliko velik da se mjeri silnim trilijunima dolara. Posve je jasno da je ovakvo stanje na duži rok neodrživo. Sve što stoji na staklenim nogama jednog dana neumitno mora pasti.
Imajući sve ovo u vidu globalistička elita, koja je u međuvremenu osjetila slast novca i enormne moći, postavila si je za cilj stvaranje svjetske vlade i uvođenje Novog svjetskog poretka. Njima je jasno kako je upravljanje stotinama marionetskih vlada mučan i mukotrpan posao u kojemu se s vremenom uvijek netko buni.
Da bi se postiglo takvo "savršeno beskonfliktno društvo" treba, po njima, izvesti nekoliko stvari:
Ukinuti nacionalne države.
Uvesti svjetsku valutu.
Uvesti svjetsku religiju.
Smanjiti svjetsku populaciju na podnošljivi nivo (tzv zlatna milijarda).
Uvesti napredni tehnološki sustav apsolutne kontrole populacije.
Ukratko, globalisti su s užasom shvatili kako im za navedene ciljeve jednostavno nedostaje vremena. Posljednja decenija je pokazala kako je osim globalističke akcije nastala i jaka antiglobalistička reakcija. Nasuprot liberalnim globalistima stali su tradicionalisti. Dok prvi zagovaraju unipolarni svijet ovi drugi žele multipolarni svijet.
I zato se svijet danas nalazi na važnoj raskrsnici. Kojim će putem krenuti?
Globalistička je logika sljedeća: ili će se igrati po našim pravilima ili igre uopće neće biti. Gledajući njihove poteze unazad tijekom posljednja dva desetljeća lako je uočiti jednu konstantu. Oni su nenadmašni majstori u stvaranju kaosa. Kombiniranim gospodarskim, obavještajnim, medijskim i vojnim aktivnostima stvaraju nestabilnosti i nerede širom svijeta.
Po svemu sudeći to više nije dovoljno. I zato se u njihovim smušenim glavama pojavila spasonosna ideja preventivnog nuklearnog udara. Tim bi se suludim potezom postiglo istinsko rušenje svijeta kakvog poznajemo. Kandidata za taj udar ima nekoliko. To su na prvom mjestu Rusija, zatim slijede Iran, Kina i Sjeverna Koreja.
U ovome tekstu nijednom nisam do sada spomenuo Sjedinjene Države. Upravo one trebaju biti te koje će preventivni nuklearni udar izvesti po nalogu globalista. Jer SAD nisu suverena zemlja. Jednako kao što to nije ni Hrvatska. I jedni i drugi su u globalističkim kandžama. Samo što je lijepa naša domovina samo nevažna mala zemlja zapadnog Balkana dok su SAD najveća svjetska velesila.
U ovome planu koji su neoliberalni globalisti skovali postoji jedna važna nepoznanica. To je eventualni vojni (nuklearni) odgovor svake od napadnutih zemalja. Po idealnom scenariju za SAD i za globaliste prvi napad bi bio toliko snažan i učinkovit da odgovora napadnute zemlje skoro ne bi ni bilo. Time bi se jednim udarcem učvrstio unipolarni poredak a tradicionalisti bi širom svijeta bili stavljeni na listu za odstrel. Put prema globalnom robovlasništvu bio bi tako posve otvoren.
Netko mudar je nedavno napisao kako su Amerikanci majstori pokera, a Rusi majstori šaha. I to pokazuje dva dominantna načina razmišljanja koji prevladavaju i kod jednih i kod drugih. Dok je za Amerikance najvažniji blef za Ruse je to objektivna analiza pozicije na ploči. Jedni vas uvjeravaju kako u rukama drže jake karte (a zapravo ih ne drže) dok drugi svoju poziciju grade postupno i strpljivo, korak po korak, potez po potez.
Ova igra živaca upravo sada je na svome vrhuncu.
Ratni huškači na nagovor globalističke elite imaju jedan, naizgled neoborivi, argument: "Protivnici nam jačaju iz dana u dan. Ako ih ne napadnemo danas u budućnosti će to biti sve teže i teže."
Njima je sada posve jasno kako su trebali napasti i Rusiju i Sjevernu Koreju još prije nekoliko godina. Isto je i s Kinom i Iranom. Ali vrijeme ide. U ovom slučaju ono je najveći neprijatelj globalističke vrhuške.
Da je kojim slučajem pobijedila Hillary Clinton na izborima u studenome 2016 vjerojatno bismo već gledali posljedice nuklearnog napada na neku od navedenih zemalja. Donald Trump je svojom neočekivanom pobjedom unio pomutnju u redove globalista. Makar je u mnogome podlegao njihovim pritiscima i ucjenama još uvijek nije njihov 100%. Neprestano pokazuje znakove nestabilnosti i svoju krajnje prevrtljivu narav. Zbog toga ga žele na svaki mogući način ukloniti s političke pozornice. Ali za to im treba vremena, a oni ga nemaju. I zato mrze Trumpa iz dna svoje globalističke duše.
Trump je u redove američke oligarhije unio nered. Dio američkih tradicionalista naivno mu je povjerovao kao borcu za njihove tradicionalne vrijednosti. Ti isti ljudi na raznim nivoima opstruiraju globalističke planove. Ali valja iskreno reći da ih je malo i kako su međusobno nepovezani. Kada sam prije pola godine napisao tekst o Trumpu naveo sam dva najvažnija cilja koja mora postići ako misli nešto preokrenuti. Prvi je bio borba protiv medija (koju je definitivno izgubio) a drugi je dobivanje potpore u Republikanskoj stranci. Potporu kao što znamo nije dobio. Trenutni je američki predsjednik jedna žalosna i izolirana jedinka koja jedino što ima to je njegov račun na Twitteru. Eto na što je spao predsjednik Amerike, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.
Naša je jedina nada da se u redovima američke vojske, obavještajnih krugova i politike nalazi dovoljno poštenih i mudrih ljudi koji će ove sulude planove potajno opstruirati. U svemu je kao što sam to već rekao najvažnije vrijeme.
Dragi prijatelji, upravo vrijeme trenutno radi za sve nas. Ono radi kako za nas tako i za budućnost naše djece.