Etiketa kao medijsko oružje

Etiketa je medijska naljepnica koju vam prilijepe uz osobno ime. Namjera joj je samo jedna i jedina - trenutna diskvalifikacija sugovornika. Ispadate iz utrke, izlazite iz rasprave i prije nego li je ona uopće i započela. Kako uopće pričati s nekim tko je fašist? Je li moguća rasprava s okorjelim nacistom? Zaslužuje li rasist uopće pravo da izloži svoje vlastito mišljenje? Treba li možda pokloniti medijsku pažnju homofobu ili ksenofobu? Naravno da ne. Neoliberalna diktatura ima svoja vlastita kruta pravila. Ona kao i svako pravo jednoumlje uopće ne trpi drugačije mišljenje. Organski ne podnosi raspravu o bilo čemu. Alergična je na sve osim na sebe samu. Dok se s jedne strane ponosno kiti demokratskim vrijednostima u trenu će ih se odreći samo ako to donosi neku korist.

Etikete se lijepe stoga da bi se što efikasnije izbjeglo iznošenje nepoželjnih stavova. Oni vam uopće nisu potrebni. Ako ste nekoga označili takvom opskurnom naljepnicom na taj ste ga način unizili i unaprijed razoružali. U današnje doba je jedino liberalni svjetonazor siguran štit od svega zla ovoga svijeta. Liberal (odnosno da budemo precizniji - neoliberal) je po definiciji uvijek u pravu. Uz njega stalno stoji pričvršćena ona moćna riječ - "napredno". A sve što je napredno je po logici stvari dobro i poželjno. Ako ste vi napredni svi oni koji ne misle kao vi su očito - kočničari tog istog napretka. I stoga zaslužuju svoju ružnu medijsku etiketu. Koja će ih u trenu javno razotkriti i stigmatizirati.

Konzervativizam u svojoj biti nije ništa drugo do oprez. Svaki razuman čovjek je oprezan. Ali etiketa konzervativca danas zapravo znači da ste jako nazadni. A s nazadnima, zatucanim, ograničenim tipovima nema rasprave. Opet je bilo kakav razgovor u korijenu sasječen. Tako se naše bajno demokratsko doba promiče u najobičniju neoliberalnu diktaturu. U kojoj su na jednoj strani napredne demokratske snage (je li vam ovo poznato iz nekih drugih vremena?) a na drugoj su svi ostali. I svaki je pluralizam, začudo, netragom nestao. Živimo u doba čeličnoga jednoumlja. Htjeli mi to priznati ili ne.

Dijeljenje etiketa danas je prilično unosna rabota. A rizik je nikakav. Važno je samo da na svojoj strani imate medijsku mašineriju. Možete biti i posljednji zvekan uz podršku medija postajete nepobjedivi autoritet u bilo kakvoj polemici. Zapravo, istinske polemike, ponovimo opet, nema. Zvekan uvijek udara prvi i lijepi uz ime svog protivnika mrsku etiketu. Zatim je mediji zborno prihvaćaju ponavljajući je nebrojeno puta. Napadnutome ne preostaje drugo nego da se pokrije ušima. Njegove slabašne pokušaje obrane ionako nitko neće ni primijetiti.

Ako je žrtva tvrdoglava i duže se opire, usuđujući se čak i proturječiti napadaču, slijedi druga faza medijske obrade. Slijedi napad takozvanih medijskih hijena. Napadaju u čoporu. Usta su im puna pjene i gore navedenih etiketa koje ponavljaju kao sumanuti. Fašist, fašist, rasist, rasist... Javnost se bombardira u namjeri da se medijski okrivljenik pokaže maloumnim i zaostalim. Usporedo s etiketiranjem ide i omalovažavanje. Napadnuta osoba izvrgava se ruglu, a njezini argumenti su posve gurnuti u stranu. Opet se postiže željeno premještanje s predmeta rasprave (spora, polemike) na osobu. A ona je kao što znamo unaprijed označena kao moralno nepodobna.

Svaki bi medijski klinč u svojoj biti trebao biti vođen oko nekog spora u kojemu svaka od strana zastupa određeno mišljenje ili predlaže određeno rješenje problema. Same osobe koje sudjeluju u raspravi trebale bi biti posve sporedne. Ono što bi trebalo biti jedino važno je ponuđeni odgovor. Javnost bi trebala na osnovu argumenata pristati uz jedno ili drugo rješenje. Ali ovakav sokratovski pristup rješenju problema treba izbjeći pod svaku cijenu. Jer u diktaturi se ne smije dogoditi da ljudi upotrebljavaju svoju glavu za bilo što drugo osim za nošenje šešira.

Osoba u polemici (sporu, raspravi) bi morala biti na neki način u pozadini. U prvom planu valjalo  bi isticati mišljenje samo. Uvijek postoji mogućnost da ćemo se s nekim ljudima u ponekim stvarima razilaziti dok ćemo se u drugima slagati. U životu je jednostavno tako. Ali u igri po pravilima medijskoga linča radi se upravo obratno. Predmet spora najmanje je bitan. On čak može biti i nešto skroz banalno i suvišno. Zato je najvažnije žestoko napasti osobu i nasrnuti bijesno na njezin integritet.

U publici koja sve promatra sa strane nastoji se proizvesti samo jedno duševno stanje. To je stanje potpunoga beznađa. Osjećaj bespomoćnosti koji proizlazi kao posljedica besmislenosti bilo kakve rasprave. Jer čemu uopće rasprave kad one uvijek završavaju valjanjem nečijeg dostojanstva po medijskom blatu? Što uopće znači sloboda medija i javnog izjašnjavanja ako se bojite da će vas na koncu prozvati rasistom i ksenofobom? Zato će mnogi, koji bi inače imali štošta pametnog za reći, jednostavno ustuknuti i povući se u strahu od moguće medijske torture. Na ovaj način na poprištu iznošenja vlastitog stava ostaju samo kolumnisti strvinari i gore spomenuti zvekani.

Jedini pravi pobjednici ovoga "demokratskog" igrokaza su neoliberalne glavešine. Vlasnici medijskih lanaca i novinskih kuća. To su upravo oni likovi kojima je do naše slobode najmanje stalo.