Kad pomnije pogledamo sliku bilo kojega razvijenog zapadnog društva današnjice lako ćemo zamijetiti nešto što se učestalo ponavlja. Na jednoj strani nalazi se vlada (vlast, upravljački sloj, birokracija) a na drugoj narod. I kao po pravilu sve što vlast radi i poduzima ide na štetu tog istog naroda.
Ova šteta može biti raznolika. Može biti u vidu velikih poreza, ovrha i drugih davanja. Može biti u vidu zagađenja (vode, zraka, tla) ili pak u vidu povećanja prisile, odnosno ograničavanja slobode.
Dakle, kad bismo sumirali u jednoj rečenici stanje današnjeg zapadnog društva ono bi bilo:
- siromašno
- zagađeno
- neslobodno
Ono što je najgore u svemu ovome jest trend. On je po nas jako nepovoljan. To znači da se razina siromaštva povećava, da se zagađenje povećava i da se sloboda sve više ograničava.
Zašto je tako?
Prvo moramo pogledati u čijim se rukama danas nalazi stvarna moć? Ona se očito nalazi u rukama onih koji su najbogatiji. Samo 1% najbogatijih ljudi na planeti ima više bogatstva nego 50% stanovnika čitave zemaljske kugle. Kapital je koncentriran u jako uskom krugu ljudi. Ti su ljudi vlasnici velikih banaka, medijskih kuća i korporacija.
Ovaj silno veliki novac daje šačici ljudi strahovito veliki društveni utjecaj. Oni su toliko moćni da mogu upravljati globalnim procesima. Za njih je planeta Zemlja postala njihovo privatno vlasništvo. I oni smatraju kako imaju pravo odlučivati što će se na ovoj planeti događati u budućnosti.
A gdje su u čitavoj ovoj priči vlade? Premijeri? Predsjednici? Ministri? Oni bi po definiciji trebali štititi interes onih koji su ih izabrali. Zato i postoji predstavnička demokracija, zar ne? Na našu veliku žalost vlade modernih zapadnih zemalja stalno paze da se ne zamjere gore spomenutim centrima moći. S vremenom njima postane posve svejedno što o njima misli njihova "glasačka baza". Dodvoravanje globalnim centrima moći njihov je primarni politički zadatak.
Dobro, vlade su potkupljive i prevrtljive, ali što je s medijima? Oni su društveni korektiv i moralna vertikala društva, zar ne? Pa ne baš. Isti oni koji posjeduju banke, korporacije, osiguravajuća društva vlasnici su i medija. Zbog toga se mediji upotrebljavaju kao sredstvo pritiska - to je takozvani medijski reket. Ako ih ne slušaš oni te ocrne, oblate i ti padneš u medijsku nemilost. Jednostavno.
Nemoguće da je sve tako crno, reći će netko. Postoje znanstvenici, umjetnici, akademici, oni će dignuti svoj glas u obrani istine. Na našu žalost velika većina današnjih znanstvenika i ostalih učenih ljudi su plaćenici i uhljebi iste one vrhuške koja sve potkupljuje i svime manipulira. Svaki stručnjak od formata koji se drzne suprotstaviti ovoj super moćnoj hobotnici biva marginaliziran i odstranjen iz znanstvene zajednice.
Pipke ove hobotnice teško je izbjeći. Ali ne i nemoguće. Jedan od načina da im se doskoči leži u samo jednoj riječi - suradnja. Da bismo svoj interes progurali pored hobotnice i njezinih plaćenika moramo se udružiti i surađivati. Ono što nas po pojedinom pitanju udružuje jest naš zajednički interes. Sve naše različitosti (političke, ekonomske, vjerske, nacionalne) nisu bitne kad je u pitanju naš zajednički interes oko nekog problema. Interes je taj lijepak koji nas spaja.
Tko se usprotivio gradnji termoelektrane na Cetini? Oni koji su smatrali da bi to uništilo jedan od najvrijednijih prirodnih bisera Dalmacije, a to je porječje rijeke Cetine. Ljudi koji su se okupili oko projekta "Ne daj se Cetino" vjerojatno imaju različite stavove po drugim pitanjima, ali ih je u pogledu ovog projekta nešto ujedinilo. I to je u ovom slučaju bilo dovoljno.
Građanske inicijative u zapadnim društvima obično orkestrirano dolaze kroz nevladine udruge koje financiraju zaklade poput Soroša. Te su udruge sinkronizirane s medijima u vlasništvu iste one hobotnice o kojoj smo već govorili. Ove udruge uvijek guraju globalističke planove i uvijek rade na štetu zemlje domaćina. "Ne daj se Cetino" nije financirao ni Soroš ni zaklada Rockefeller. Iza te udruge stajali su naši ljudi koji su jednostavno željeli zaštititi jedno prirodno dobro. I ništa više.
Silno je važno ne vezivati građanske inicijative ni uz kakvu stranku ili političku orijentaciju. Ovo u končanici uvijek vodi podjelama i sukobima, a upravo to želi ona malobrojna i bogata vrhuška. Tako da ovaj moj tekst nije ni lijevi ni desni, ni crveni, ni zeleni. Uvijek se moramo u svemu povezati oko nekog problema i uvijek tražiti samo ono što nas povezuje i spaja.
Rad na podjelama i sukobima glavna je zadaća korporativnih slugu. Izazivanje mržnje i kaosa, stvaranje boli i jada, destabilizacija svega što teži skladu i redu. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete širom svijeta stihiju koja hara, osiromašuje i uništava sve čega se dotakne. Toj se stihiji možemo suprotstaviti samo ako se udružimo. A udruživanje nikad nije moguće u totalu. Dovoljno se udružiti povodom nekog problema. To je sasvim dovoljno da bismo zaštitili svoje interese.
Kad sam na početku teksta govorio o sužavanju slobode onda sam mislio upravo na to da hobotnica radi sve da se ljude onemogući u njihovom eventualnom povezivanju. Kad smo razjedinjeni i nabrušeni jedni na druge puno nam je lakše nametnuti jaram.
Siromaštvo se povećava, zagađenje je sve veće, slobode je sve manje. Na sva se tri fronta treba boriti. Jer budućnost koju su nam spremili oni kojih ima samo 1% na ovoj planeti, sigurno nije nimalo svijetla.
Ta budućnost je jednostavno nastavak svih ovih loših trendova koji nas već sada pogađaju. Budućnost koju oni hoće je budućnost u kojoj oni imaju još više nego sad, dok će siromašni biti još siromašniji i bit će ih sve više. Svijet budućnosti će biti zagađeniji nego ovaj naš, a slobode će biti sve manje i manje.
Postavite sebi na miru ovo pitanje i odgovorite na njega:
Želim li ja takav svijet ostaviti svojoj djeci?