Nedavno je na utakmici između Dinama i Cibalije sudac Batinić dosudio dvojbeni jedanaesterac za modre. Ne samo da penala uopće nije bilo, nego Soudaniju treba dati nagradu za glumu na sljedećem Pulskom festivalu.
Ova sudačka krađa je samo jedna u nizu i nije ništa novo u našoj nogometnoj kaljuži. Ono što nas čudi jest reakcija javnosti i medija koji su listom vrisnuli tražeći pravdu za oštećene igrače Cibalije. Što je to drukčije u ovoj sudačkoj krađi što je razlikuje od svih onih koje godinama gledamo na nogometnim ledinama diljem Hrvatske?
Naravno, Cibalija nije uopće bitna u čitavoj priči. Bitna je Rijeka, trenutno vodeća momčad HNL-a. Njezina prednost od 6 bodova ispred Dinama je velika, ali nije nedostižna. Osobito onda ako se modrima pomogne putem takozvanoga "sudačkog poguranca". Sva je ova vika u medijima zapravo za račun Rijeke.
Postavlja se razumno pitanje u čemu je razlika kad kradete Rijeci od one kad kradete Hajduku? Očito je da to nije isto. Hajduka, kao dugogodišnjeg glavnog konkurenta Dinama, pokralo se nebrojeno puta. Izmišljali su se penali i zaleđa, dosuđivali faulovi i kartoni, određivale se drakonske kazne navijačima. U posljednjih desetak godina stvorena je poprilična galerija ovakvih "sudačkih previda" koji su za divno čudo gotovo uvijek išli u prilog Dinamu. I uvijek kad su se ovakve stvari događale Hajduku su svi poručivali složno: "Ne kmečite, tovari!"
Usprkos nedaćama klub je s vremenom postao dobrim dijelom ono što su navijači oduvijek željeli - narodni klub. U mnogim je segmentima djelovanja Hajduk nedostižan ideal bilo kojem domaćem klubu. Raste broj članova udruge Naš Hajduk, jednako kao i broj pretplatnika, te broj gledatelja po utakmici. Sve su to pokazatelji da je Hajduk jedini klub u zemlji koji doista ima svoju publiku.
S vremenom, pritisnut grubom realnošću "komparativne prednosti" Dinama, navijač Hajduka se unaprijed pomirio s drugim mjestom na ljestvici. Jer je ono prvo, zna se, rezervirano za klub iz metropole (obilato dodatno financiranom iz proračuna grada Zagreba). Kako je u međuvremenu narasla friško privatizirana NK Rijeka prosječni navijač Hajduka morao se unaprijed pomiriti s trećim mjestom. Jer, Dinamo i Rijeka objektivno su sada ispred Hajduka. Svaki od tih klubova ima svoju vlastitu "komparativnu prednost". Zbog svega navedenog Hajduk se ove godine bori s Osijekom za treće mjesto na tablici. Kako je i Osijek nedavno privatiziran, ne bi bilo čudno da se dogodine i on nađe ispred Hajduka.
Ovdje dolazimo do ključnoga razloga ove buke koja se podigla oko sudačke krađe u Vinkovcima. Razlog je u modelu upravljanja. Dinamo, Rijeka i Osijek su primjeri u kojima kapital upravlja nogometnim klubom. Kod Hajduka su to navijači.
U Hrvatskoj je odavno poznata činjenica da se nogometnim sucima mora platiti za "pošteno suđenje". Hajduk je ovo čitavo vrijeme odbijao. I zato je stalno bio na ledu. Na njega su išli drvljem i kamenjem, kako iz HNS-a tako i iz sudačke organizacije. Protiv njega su svi uvijek išli punom snagom. Slično je bilo i na zelenom travnjaku. Utakmice protiv Hajduka su bile nogometnim žargonom rečeno uvijek igrane "u kost".
Za razliku od splitskih bijelih, Dinamo (a kasnije i Rijeka) imali su svoje rekreativne utakmice u kojima se nije trebalo pretjerano truditi da bi se došlo do bodova. Sve izrečeno do sada vodi nas sljedećem zaključku. U našoj nogometnoj močvari jedini uistinu sporan detalj je model upravljanja Hajdukom. On se mora u očima javnosti uniziti i pokazati totalno bezuspješnim. Svi ostali načini, osobito oni koji uključuju utjecaj krupnog kapitala, su dobrodošli.
Hajdukom navodno "upravlja ulica". Dok ostalim klubovima u Hrvatskoj upravljaju uglađena gospoda u skupocjenim smokinzima. Jer je općenito poznato kako je pohlepni vlasnik golema kapitala po definiciji genijalac. Što je vidljivo u slučajevima tisuća kompanija po Hrvatskoj koje su pohlepni vlasnici uništili vlastitom poslovnom genijalnošću. Napokon, zar demokratsko društvo u kojemu vlast biraju građani nije baš vladavina ulice? U najdoslovnijem smislu tih riječi.
Hoće li na kraju ove sezone biti prvi Dinamo ili Rijeka iznimno je važno. Onome koji izgubi crno se piše. Jer samo učešće u Ligi prvaka može njihove narasle apetite zadovoljiti. Neuspjeh, osobito za Dinamo, može značiti dolazak na rub financijskog ponora.
Što se Hajduka tiče on će se ionako dogodine po svome dobrom običaju boriti da uđe u Europsku Ligu. Za bijele su ta dva ljetna mjeseca najvažniji dio sezone. To su mjeseci euforije i razočaranja. HNL za Hajduk već godinama nije ništa drugo do kazalište lutaka. U tom se kazalištu točno zna tko i kako povlači konce iza scene. Jedino su magarci u bijelome dresu oni na kojima će se svi redom iživljavati. I to samo stoga jer Hajdukom upravlja ulica. A ne gospoda u skupocjenim odijelima.
Ali čitava naša priča ne govori nam samo o nogometu. Hrvatska bi bila predivna zemlja da je u njoj samo nogomet sveden na nivo lakrdije. Na našu veliku žalost štošta je u našoj zemlji najobičnija farsa. Namještaljki ima na svakome koraku. I zato je žalosno stanje u našem loptanju samo preslika tužnoga stanja u društvu. Nepostojećih penala, nesviranih zaleđa i progledanih prekršaja ima u svim sferama života. Ima ih toliko da smo na njih navikli i smatramo ih posve normalnim.
Ne tako davno smo se kao turistička zemlja reklamirali zvučnim sloganom: "Hrvatska, mala zemlja za veliki odmor". Moj prijedlog je da se to promijeni. Slogan treba glasiti "Hrvatska, mala zemlja velikih namještaljki". To bi nam puno bolje pristajalo.