Ni jedan narod nije potpuno homogen. Pa tako nije ni hrvatski narod. Uvijek postoje razlike unutar nacionalnoga bića. To je osobito vidljivo u odnosu prema općemu dobru. Upravo ovaj odnos određuje pravu mjeru nečijeg hrvatstva, a ne krvna slika ili rodoslovno stablo. O nečijem domoljublju najbolje svjedoče djela. I to upravo ona koja se tiču zajednice, a ne samo pojedinca.
Da bih čitavu stvar učinio jednostavnijom ja sam sebi uzeo slobodu i puk hrvatski podijelio u tri osnovne skupine. Podijelio sam ga na prave Hrvate, antihrvate i poluhrvate. Moja je namjera pokušati razlučiti žito od kukolja. Naš narod ima, kao i svaki, i jednoga i drugoga. Pa krenimo redom. Za početak ćemo oslikati profil antihrvata.
Njihova je glavna osobina izražena mržnja prema svemu hrvatskome. Od hrvatskih nacionalnih simbola oni neizbježno dobivaju ospice. Bjesne i pjene na sve što odaje identitet i suverenitet hrvatskoga naroda. Jezik, himna, povijest, Domovinski rat crvene su krpe koje ih draže i dovode do ludila. Za njih je svako, pa i najbenignije hrvatstvo, najcrnje ustaštvo. Njima je samo mrtav Hrvat dobar Hrvat. Između republike Hrvatske i Nezavisne države Hrvatske oni ne vide značajniju razliku.
Antihrvati su mahom politički Jugoslaveni, ali često su to i globalisti, ponekad su i neprilagođeni pripadnici nacionalnih manjina. Nerijetko su po porijeklu Hrvati, ali se svojih korijena stide i rade sve ne bi li ih zanijekali. Nacionalni ponos za njih je teška bolest koju valja liječiti, a sa svojim se anacionalnim osjećajem beskrajno ponose.
Brojčano ih nema puno, ali su zato jako eksponirani. Mediji, ministarstva, državne službe, državne firme i institucije pune su antihrvata. Postotak uhljeba među njima užasno je velik. Pa tako imamo samo nama svojstven paradoks da su najveći mrzitelji ove države upravo oni koji od njezina novca najlagodnije žive. Zamislite samo kakva morate biti moralna nakaza da živite na grbači onih koje duboko prezirete?
Antihrvat živi kao i svaki petokolonaš u savezu s neprijateljima vlastite države. On će saveznika naći i u crnome vragu samo da se održi na poziciji u kojoj parazitira. Svjestan je da je strano tijelo. Dobro zna da je izdajica i pokvarenjak. U dubini duše zna da se sutra situacija može stubokom preokrenuti, a on se naći u poziciji puža golaća bez političkog zaleđa. Zbog toga je glavna emocija koja pokreće svakog antihrvata - strah. Užasni strah da će se puk hrvatski naglo probuditi i oduzeti im sve one privilegije koje trenutno uživaju.
Antihrvatu opće narodno dobro nije ni na kraj pameti. On ga spominje ponekad samo kao demagoški ukras. Antihrvat misli isključivo na sebe i nikoga više. Sposoban je uništiti sve i svakoga samo da se održi na svojoj uhljebničkoj poziciji.
Za razliku od antihrvata pravi Hrvati su u svojoj državi gurnuti na margine. Iako zamjetno brojniji njihov je utjecaj razmjerno slab. U državnoj upravi, u politici, u medijima nije uputno biti pravi Hrvat. Zbog toga je njihov glas slab, a kako vrijeme prolazi situacija je sve gora. Pravi Hrvat misli o općem dobru, ali može malo učiniti da se stvari promijene na bolje. Među pravim Hrvatima najviše je hrvatske sirotinje. Oni koji ovu zemlju najviše vole imaju od nje najmanje. Puno pravih Hrvata mora zato trbuhom za kruhom u druge zemlje kao što je to bilo i stoljećima prije. Najviše je u postotku pravih Hrvata među braniteljima iz Domovinskog rata. I njihov je utjecaj marginaliziran, a politička im je snaga nikakva.
Na svakim izborima upravo se pravim Hrvatima najviše tepa i podilazi. Poslije svakih izbora prave se Hrvate prve i prevari. Jer čim se neka stranka dočepa vlasti zaboravlja na svoja predizborna obećanja i okreće se svojim sebičnim interesima. Svaka je vlast u Hrvatskoj do sada favorizirala antihrvate na štetu pravih Hrvata. To je najčešće rađeno s namjerom dodvoravanja svjetskim i europskim centrima moći kojima je jaki hrvatskih nacionalni interes smetnja i prepreka u kontroli ovoga dijela Europe.
Za kraj su nam ostali poluhrvati. Oni nisu protiv hrvatske države. Njih ne iritiraju nacionalni simboli. Oni generalno nemaju negativan odnos prema Domovinskom ratu. Ovo se osobito odnosi na našu najmlađu generaciju koja je zaražena potrošačkim društvom i globalističkom sebičnošću.
Poluhrvat će u doba svjetskoga prvenstva staviti na glavu navijačku gljivu s kockicama. Možda će i na retrovizor navući navijačku navlaku u nacionalnim bojama. Ali u suštini poluhrvat nema osjećaja za opće dobro. Poluhrvat ne voli Hrvate u BiH. Poluhrvati nemaju osjećaj samilosti ako je Slavonija poplavljena ili Dalmacija opožarena.
Poluhrvati uglavnom misle samo o sebi i svojemu osobnom probitku. Najveća boljka poluhrvata je njihova pasivnost. Na određeni način poluhrvata iritiraju i antihrvati i pravi Hrvati. Poluhrvat misli kako pravi Hrvati pretjeruju u svojemu nacionalnom zanosu. Istovremeno, poluhrvati se ne daju navući na priču koju im serviraju antihrvati. U slučaju kakve kataklizme ili izravne vojne opasnosti veći bi dio poluhrvata ipak stao na branik domovine. Oni to ne bi napravili odmah i bez razmišljanja, ali kad bi dogorjelo do nokata ponašali bi se posve isto kao i pravi Hrvati. Ova ih osobina na koncu u očima antihrvata svrstava u njihove neprijatelje. Zato antihrvati mrze poluhrvate jer u njima vide prikrivene ustaše.
I tako je naše nacionalno biće danas raspolućeno. Jedni su puni mržnje i bijesa, a imaju pritom mnogo i novca i privilegija. Drugi su puni ljubavi i požrtvovanja, a imaju razmjerno malo. Oni pak treći misle uglavnom samo na sebe i svoje trenutne probitke. Svi zajedno smo na gubitku. I tako će biti sve dok za kormilom ove zemlje budu oni koje je ne vole i žele joj zlo.