U svom posljednjem tekstu Hrvate sam podijelio u tri osnovne grupe: na prave Hrvate, poluhrvate i antihrvate. Što se Srba tiče naš ih narod dijeli u dvije osnovne skupine: na Srbe i velikosrbe. Ove potonje naši ljudi često nazivaju i četnicima. Inače, ova je terminologija novijega porijekla jer je naš narod u donedavnoj prošlosti sve Srbe jednostavno zvao pravoslavcima. Ovo posrbljivanje hrvatskih pravoslavaca zapravo je počelo tek nastankom prve Jugoslavije. To će reći da ono traje tek jedno stoljeće.
Što se Hrvata tiče nas Srbi (osobito oni iz Srbije) zovu ustašama. Njima su riječi Hrvat i ustaša zapravo sinonimi. Za njih hrvatstvo uopće nema pravo na svoje postojanje. Jednako kao što to nema ni naša država Hrvatska. Sva naša povijest, svi naši spomenici, sva naša autohtona kultura, naša umjetnost, raskošni folklor, dijalektima bogati jezik, u njihovim očima ne znače apsolutno ništa. Mi za njih jednostavno ne postojimo. I točka.
Najveći srpski mit u kojega vjeruje golemi dio njihove kulturne i političke elite jest onaj o njihovoj nedvojbenoj superiornosti. To je mit o Srbima kao izabranim "žandarima s Balkana". Oni sebe u posljednjih stotinu godina doživljavaju kao jedine istinske gazde u ovome dijelu Europe. Balkanski poluotok oni vide kao svoju isključivu zonu utjecaja u kojoj vlada samo srpska šajkača.
Ovu srpsku želju za dominacijom velike su sile uspješno koristile u prošlosti da bi kontrolirale ovaj trusni i nacionalno izmiješani prostor. Njima je odgovaralo da daju Srbima pravo da upravljaju velikim dijelom Balkana samo da se oni ne moraju zamarati s ovom neugodnom "bačvom baruta".
Srbi su prije dvije stotine godina (1815 g) osnovali državu. Najprije kneževinu, a poslije i kraljevinu Srbiju. Ovo im je dalo stanovitu prednost u odnosu na ostale narode Balkana jer su prvi ustanovili vlastitu diplomaciju, vojsku i državnu upravu. Ovu će organizacijsku prednost Srbi kapitalizirati tijekom 80 godina vladavine kroz sve tri Jugoslavije (Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju i Saveznu Republiku Jugoslaviju).
Tako je bilo nekoć, ali kakva je Srbija danas? Što je ostalo od naroda "koji ne zna ništa drugo nego da se bije"?
Republika Srbija danas je mala i slaba državica istočnog Balkana. Izolirana je i posvađana sa svim svojim susjedima. Bugari, Albanci, Hrvati, bosanski muslimani, Mađari, Crnogorci, svi su redom njihovi neprijatelji. U svima njima Srbija vidi samo prijetnju. Ovo se osobito odnosi na Albance koji su im uspjeli uz pomoć Amerikanaca preoteti Kosovo.
Geopolitički gledano oni su odvojeni od mora i bez istinskog saveznika koji bi im mogao stati u obranu. Rusija, kao njihova jedina pravoslavna nada, jako je daleko. U taj potencijalni savez ni Srbi ni Rusi ne srljaju baš previše naglo i oduševljeno. Rusima ne odgovara upetljavanje u komplicirane odnose na Balkanu, jer oni imaju i previše svojih briga (Ukrajina, Sirija). Osim toga, moderna Rusija nije bivši SSSR, ona je u međunarodnim okvirima puno suzdržanija i opreznija. Njezina je osnovna briga zaštita vlastitih granica i svojih nacionalnih interesa. Zbog svega navedenog Srbija ne može računati na otvorenu i bezrezervnu podršku Rusije.
Današnja Srbija ekonomski je slaba i vojnički nemoćna država. Njezin je natalitet nizak, a uvjeti života njezinih građana su loši. Ona je po strukturi svojega gospodarstva zaostala, mahom seljačka zemlja koju korumpirani političari vode u neminovnu propast. Kao takva ona u stvari nije ozbiljna prijetnja ni za koga. Danas su Srbi najveća prijetnja samima sebi. Oni su toliko loši da je eventualno vraćanje Kosova pod srpsku nacionalnu zastavu za njih prava znanstvena fantastika.
Zbog svega navedenog posve je jasno zašto se današnji predsjednik Republike Srbije zove Vučić. To znači - mali vuk. Mlado od vuka. Veliki vuk, zvijer velikih i opasnih očnjaka danas je kod njih potpuno nemoguć pojam. I današnja Srbija, ista ona koja je u prošlosti snivala da postane Velika Srbija, zapravo je Srbijica. Mala i politički posve nevažna zemlja s istoka Balkana.
Njihova je jedina vruća želja i vlažni san ujedinjenje s Republikom Srpskom. Da bi se to dogodilo potrebno je da se prethodno razbije Bosna i Hercegovina. Na takvo što skaču i vrište kako u Europskoj Uniji tako i u Rusiji. No čak i da se to dogodi pogledajmo što bi to Srbija dobila kad bi se ujedinila sa svojom sestrom s onu stranu rijeke Drine?
U prvom redu područje današnje Republike Srpske pasivan je i siromašan kraj. On je od matice Srbije daleko, a povezan je tek tanašnim koridorom koji prolazi uz samu hrvatsku granicu. Srbija ovako gospodarski nemoćna nije u stanju staviti sebi na grbaču još i Republiku Srpsku. Zapadna je Srbija danas puno više upućena na Zagreb i Hrvatsku nego na Beograd i Srbiju. Kad bi Hrvatska kojim slučajem uvela ekonomsku blokadu Dodikove "zapadne Srbije" ne bi joj se pisalo dobro.
I sama politička transformacija srpskoga predsjednika jako je znakovita. On je od vatrenog velikosrbina koji sanja granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag postao obični mali Vučić koji koketira s europskom idejom.
Jer ako bolje razmislite što Srbija danas ima kao opciju? Ona nije u stanju birati. Za nju je Unija jedino moguće rješenje. Srbi su danas njemački vazali koliko god to njima ružno zvučalo. Za njih doista nema alternative. Oni moraju postati dio Unije jer će inače biti slijepo crijevo Balkana. Kosovo su u svojim glavama odavno prekrižili, premda se to stide priznati. Sutra im se može dogoditi da izgube Sandžak i Vojvodinu da bi na koncu stvarno ostao samo Beogradski pašaluk.
Ono što je srpskoj inteligenciji danas najteže shvatiti jest da njihov put na tako žuđeni zapad vodi preko Zagreba i Hrvatske. I zato su njihovi suludi velikosrpski snovi najveća prepreka ostvarenju toga europskog puta. Nemoguće je zadržati prijašnju bahatost u vrijeme kad im nacionalna snaga kopni i odumire.
Što se nas Hrvata tiče mi nikad nismo imali problema s pravim Srbima. Nama su probleme stvarali isključivo velikosrbi. Oni koji su željeli prisvojiti povijesne hrvatske zemlje i osigurati kontinentalnoj Srbiji izlaz na more. Ali mi smo se u svojoj prošlosti naučili boriti za svoj dom i svoju zemlju. Iako su Srbi 1990 godine imali povijesnu priliku da silom ostvare svoje osvajačke planove takva im se prigoda više nikad neće ukazati.
Što prije to shvate to će biti bolje i za njih i za nas.