Hrvatski Sabor trebao bi biti mjesto koje vjerno oslikava naše društvo. Predstavnici naroda koji tamo sjede morali bi donositi odluke umjesto nas, njihovih birača. Tako bi naš interes uvijek bio zaštićen.
To je tako u teoriji, ali kako je u praksi?
Očito da nije tako. Hrvatski političari kao da žive u nekom paralelnom svemiru. Većina njihovih odluka blage veze nema s našim nacionalnim interesom. Postavlja se jednostavno pitanje: zašto smo ih uopće birali? Zbog čega se odigravaju predizborni cirkus i postizborna tragikomedija?
Kako vam zvuči podatak da je u 15 mjeseci 18 zastupnika u našem parlamentu promijenilo dres? I promjenom toga dresa prevarilo birače koji su ih doveli na to mjesto. Ali taj broj nije konačan. On će s vremenom i dalje rasti. Čitava se ta nečasna rabota genijalno zove: preslagivanje. U hodu. Što će reći neprestana izdaja izborne volje građana.
Je li se netko možda zapitao zašto nama uopće treba predstavnička demokracija? Republika Hrvatska po zadnjem popisu (2011) ima samo 4 milijuna i 284 tisuće stanovnika. Danas je taj broj sigurno još i manji zbog iseljavanja mladih obitelji, smanjenog nataliteta i povećane smrtnosti. Na početku ove 2018 godine u našoj zemlji sigurno nema više od 4 milijuna ljudi.
Na popisu najvećih svjetskih gradova čak 105 gradova ima više od 4 milijuna stanovnika. Koga zanima, popis se nalazi ovdje.
To će reći da čitava naša zemlja ima stanovnika kao kakav veći grad, a da pritom niti ne spominjemo one najveće:
Tokio 37 mil
Sao Paulo 26 mil
Ciudad de Mexico 23 mil
Shangai 23 mil
New York 23 mil
Zašto u ovako maloj i malobrojnoj zemlji ljudi ne bi odlučivali izravno? Što će nam posrednici? Kad je razvidno kako oni naše interese uopće ne brane. Umjesto predstavničke demokracije Hrvatskoj treba izravna demokracija. Ne trebaju nam oni koji će odlučivati umjesto nas. Odlučivat ćemo mi sami. Izravno i neposredno.
Danas u svijetu samo jedna zemlja ima izravnu demokraciju, a to je Švicarska. I to samo u kantonima Appenzellu i Glarusu. Ostatak Švicarske ima polu-predstavničku demokraciju (dio odluka se donosi referendumom, a dio u parlamentu).
Zašto se u svijetu korporativne glavešine i bankarsko lihvarski magnati boje referenduma najbolje vidimo na primjeru Velike Britanije. Godinu i pol poslije referenduma o izlasku iz EU oni i dalje mozgaju kako će izigrati volju naroda. Oni će sve napraviti da se taj narod prevari, a njegova volja obezvrijedi.
Stanje demokracije u modernim zapadnim zemljama na samome je rubu diktature. Ona još uvijek nije otvorena, ali sve ukazuje na to da nam je spremaju. Čitav zapadni "demokratski svijet" nalazi se na raskršću. Jedan put vodi prema većoj slobodi i izravnom učešću građana u upravljanju zemljom. Drugi put vodi u autoritarni režim u kojemu je čovjek posve obespravljen i potpuno kontroliran.
Ukratko: ili ćemo upravljati mi sami ili će oni upravljati nama. Trećeg nema.