Nedavno je u svjetskim medijima objavljena vijest kako SAD šalju u vode u blizini Korejskog poluotoka i treći nosač zrakoplova The USS Nimitz. Odnedavno se tamo već nalaze dvije grupe brodova. Jedna je formirana oko nosača zrakoplova USS Carl Vinson, a druga oko nosača USS Ronald Reagan. Kad se ovome doda i prisustvo nuklearnih podmornica jasno je kako se tu nešto veliko sprema. Na teritoriju Južne Koreje SAD u svojim bazama drže 28 000 vojnika još od vremena Korejskog rata (trajao je od 1950-1953 godine). Zašto SAD gomilaju najveću vojnu silu u blizini Koreje još od Zaljevskog rata i napada na Irak Sadama Husseina?
Sjeverna Koreja je u svojoj vojnoj doktrini okrenuta nuklearnom programu najviše stoga jer joj je to bilo ekonomski najjeftinije rješenje. Moderno konvencionalno oružje bilo je za jednu siromašnu i izoliranu zemlju poput nje jednostavno preskupo, a time i nedostupno. Iako Sjeverna Koreja ima brojnu stajaću vojsku ona je naoružana mahom zastarjelim sovjetskim oružjem iz 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća. S takvim oružjem teško bi bilo ratovati protiv moderno opremljene vojske Južne Koreje, osobito ako bi ovu vojno podržale SAD.
(Koga zanimaju vojni potencijali Sjeverne i Južne Koreje može se podrobnije o svemu ovome informirati u odličnom članku na adresi:
Da bi se efikasno mogli suprotstaviti napadaču Sjeverno Korejski vođe odlučili su razvijati raketnu tehnologiju. Paralelno su radili na raketama maloga, srednjeg i velikog dometa. Raketni sustavi malog dometa su masovno proizvedeni i imaju za cilj pokriti liniju razgraničenja između Južne i Sjeverne Koreje nastalu poslije Korejskog rata. Raketama srednjeg dometa želi se pokriti čitavo područje Korejskoga poluotoka zajedno s područjem Japana i Japanskog mora. Rakete velikog dometa (ICBM) imaju za cilj doseći Sjedinjene Države. Upravo ovi Interkontinentalni balistički projektili zadaju najveću glavobolju Amerikancima. Oni mogu nositi nuklearnu bojevu glavu i ako padnu na američko tlo mogu potencijalno izazvati ogromnu štetu.
Preventivni nuklearni udar
Odnedavno se u vojnoj terminologiji počeo sve češće upotrebljavati termin “Preventivni nuklearni udar”. Njegova je ideja da se nuklearnim oružjem napadne zemlja koja bi u budućnosti mogla predstavljati nuklearnu prijetnju za SAD. Trenutno su zemlje koje se nalaze na popisu potencijalnih meta: Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Od navedene četiri tri su dokazane nuklearne sile dok je Iran ona zemlja koja bi to u budućnosti mogla postati (osobito ako do oružja dođe kupovinom od Rusije ili Sjeverne Koreje).
Na području Južne Koreje nalaze se američki raketni sustavi THAAD. Njihova je uloga presretanje projektila Sjeverne Koreje u eventualnom budućem vojnom sukobu. Sličnu ulogu imaju i sustavi Patriot koji bi morali presresti sjevernokorejske rakete na putu prema američkoj bazi Guam ili prema zapadnoj obali SAD.
Po svemu sudeći vojna i politička vrhuška SAD želi na Sjevernoj Koreji isprobati učinkovitost svih ovih sistema koji su razvijani tijekom proteklih desetljeća. Na njihovu proizvodnju i održavanje potrošeni su silno veliki novci. Radi se o vrtoglavim sumama koje se mjere stotinama milijardi dolara. Sad ih se napokon može vidjeti na djelu. Ratni planeri u SAD imaju nekoliko ciljeva koje žele ovime postići.
Prvi cilj je poruka čitavom svijetu tko je još uvijek glavni gazda u svijetu. Time bi se nedvosmisleno potvrdila američka politička i vojna nadmoć. Drugi je cilj napadom na Sjevernu Koreju prisiliti Kinu na uzmicanje u Južno kineskom moru te dobivanje ustupaka u trgovinskom ratu između SAD i Kine. Treći cilj je spriječiti da se nuklearna tehnologija preko Sjeverne Kreje eventualno proširi do trećih zemalja koje bi možda poželjele krenuti istim putem.
Poslije svega iznesenog postavlja se pitanje kako će u mogućem sukobu reagirati Sjeverna Koreja i njezin vođa Kim Jong-Un? Dosadašnje ponašanje pokazuje kako sjevernokorejsko rukovodstvo nimalo ne respektira glavnu svjetsku velesilu. Na sve prijetnje od strane SAD reagiraju izvođenjem novih raketnih pokusa. Ne bi čudilo kad bi na eventualnu agresiju koja bi otpočela s nosača zrakoplova i nuklearnih podmornica mornarice SAD reagirali svojom najjačom kartom - nuklearnim raketama srednjega dometa. Time bi se na udaru najprije našla dva najvažnija američka saveznika u tom dijelu svijeta: Južna Koreja i Japan. Što bi za te dvije zemlje značilo ponavljanje Hirošime i Nagasakija nije potrebno posebno obrazlagati. Treća potencijalna meta bila bi vjerojatno baza Guam u Pacifiku koja je od Koreje udaljena 3200 km.
Američki udar krstarećim projektilima imao bi za cilj uništiti glavninu sjevernokorejske vojne efektive. Upravo zato se gomilaju značajne pomorske vojne snage mornarice SAD. U prvih nekoliko naleta valja posve obezglaviti sjevernokorejsku obranu i spriječiti ih u lansiranju nuklearnih projektila. Ovaj je plan rizičan iz najmanje dva razloga. Prvi je što je Sjeverna Koreja kao komunistička zemlja razmjerno loše pokrivena obavještajnim podacima. Drugi je razlog što mornarica Sjeverne Koreje ima određeni broj podmornica koje djeluju daleko izvan teritorijalnih voda matične zemlje i predstavljaju prijetnju, kako za zemlje regije, tako i za same SAD.
Pretpostavlja se kako je većina raketnih postrojenja skrivena u brdovitom sjevernom dijelu zemlje. Taj je dio nepristupačan, a glavni su položaji sigurno ukopani duboko pod zemljom. Sve ovo navodi na zaključak kako Sjeverna Koreja nije protivnik kojega bi trebalo podcjenjivati. Dapače, svaki napad na nju mogao bi značiti rat širih razmjera. U tom bi slučaju u sukob mogle biti uvučene i druge zemlje regije.
Uloga Kine u čitavoj priči
U čitavoj ovoj zavrzlami osobito je važno ponašanje same Kine. Ona dijeli kopnenu granicu sa Sjevernom Korejom u dužini od 1416 km. Sjeverna Koreja je za Kinu nešto poput Krima za Rusiju. To je meki trbuh Kine. Ako bi Kina dozvolila da NATO (to jest SAD) instaliraju svoje raketne sisteme na tlu Sjeverne Koreje to bi za nju značio značajan geopolitički i vojni poraz. Oslabila bi i njezina pozicija u Južno kineskom moru. Zato bi Kina morala po svaku cijenu obraniti Sjevernu Koreju.
Trenutno Kineske vojne snage su u fazi intenzivnog rasta i modernizacije. Kina je uložila goleme svote novca u izgradnju moderne vojne sile. Ipak, čini se kako su u tome malo zakasnili. Još uvijek nisu dovoljno snažni da bi se otvoreno suprotstavili SAD. I ovdje dolazi do izražaja važnost "Preventivnog nuklearnog udara". Za 5 ili 10 godina Kina će biti toliko vojno moćna da joj se neće moći ništa nametati mimo njezine volje. Zato usijane glave u Pentagonu žele sukob s Kinom sada, a ne za 10 godina.
Sve navedeno navodi nas na zaključak kako Daleki istok postaje pozornica mogućeg nuklearnog sukoba u bliskoj budućnosti. Vjerojatna je i upotreba taktičkog nuklearnog oružja u kombinaciji s konvencionalnim naoružanjem. I sve se to događa u blizini mjesta prve primjene nuklearnog oružja u ljudskoj povijesti. Mislim kako to nije nimalo slučajno.