Prigovor savjesti

Jedna od najviše upotrebljavanih fraza kojom maše svaki političar (ma kako minoran bio) jest ona o pravnoj državi. Svima su tako usta puna vladavine prava i zakona. Svi kao prizivaju red, rad i disciplinu. To postaje ideal kojemu stremi svako razvijeno zapadno društvo.

Ispada da je dovoljno sprovoditi zakone i svima će nam poteći med i mlijeko. Svaki nered i konflikt u društvu tumači se izbjegavanjem sprovođenja zakona. Nasuprot tomu, izgleda kako je zakon taj koji nam donosi prijeko potrebnu stabilnost i društvo cvate samo onda kada se svi mi bez ostatka pridržavamo slova zakona.

Svi oni koji mašu spomenutim frazama o pravnoj državi zaboravljaju napomenuti tko je uopće taj koji donosi zakone? Je li zakonodavac uvijek pošten, nepristran, dobronamjeran, moralan? Čiji interes zakon štiti? Jesu li zakoni izglasani zato da bi zaštitili opće dobro ili su oni tu da bi potpomogli rast i utjecaj određenih interesnih skupina, financijskih lobija, korporacija, bankarskih i naftnih kartela?

U idealnom slučaju zakon doista služi da bi zaštitio opće dobro. Na našu veliku žalost stvarnost se odavno udaljila od ideala. Interesne skupine postupno su ovladale medijima, financijskim tržištima, političkim strankama. Opće dobro ostalo je samo sanak pusti. Ono je potisnuto sebičnošću i pohlepom onih koji guraju zakone koji isključivo štite interese enormno bogate i utjecajne manjine.

Svaki se pojedinac tako može vrlo lako naći u poziciji da je prisiljen pridržavati se slova zakona, koji ne samo da je protivan njegovom interesu, nego je osim toga i moralno upitan.

Uzmimo jedan jednostavan primjer koji će lako objasniti na što se ovdje misli. Postoje širom svijeta stotine znanstveno-istraživačkih timova koji rade na raznim projektima koje financiraju kompanije za proizvodnju oružja. Tu se često radi o oružjima za masovno uništavanje - biološkom, radiološkom ili nuklearnom oružju.

Članovi tih timova prije ili kasnije morali bi se upitati koliko je to što oni rade moralno i društveno korisno. Najčešći odgovor koji ti ljudi navode jest onaj da su oni profesionalci, a da njihova djeca moraju jesti. To onda znači da su oni zapravo prisiljeni da rade to što rade i kako nemaju izbora.

To što će plodovi njihova rada donijeti toliko patnje, boli i nesreće drugim ljudima to njih ne zanima. Njihova savjest je mirna jer oni jednostavno slušaju autoritet. Oni se pokoravaju slovu zakona ma koliko to nemoralno bilo. Pri tome nitko ne misli o tome kakav će svijet biti ako se sve to strašno oružje jednom upotrijebi? I kakva će biti budućnost i njihove djeca zbog koje oni sve to navodno i rade?

Drugi argument koji navode ovi skrušeni i revni zaposlenici je onaj da ako oni ne prihvate taj posao njega će odmah prigrabiti netko drugi. Tako svijet nije ništa dobio njihovom žrtvom, a oni sami su izgubili puno na osobnom planu.

Pokoravanje zlu

Ovakva pokornost zlu masovna je pojava. Na osobnom nivou ljudi se bez problema podčine moralno upitnim ciljevima. I ne radi se ovdje samo o proizvodnji oružja. Posve ista situacija nalazi se i u proizvodnji hrane, u farmaceutskoj industriji, u medijima, marketingu, u proizvodnji energije. Gotovo da ne postoji područje ljudskoga rada i djelovanja lišeno ovakvih moralno upitnih radnji.

Stalno nailazimo na sluge koje pokorno služe svoje zle gospodare. Prigovora savjesti nigdje nema. Pojedinac se rijetko poziva na svoju savjest tako da bismo lako zaključili kako je kod mnogih ona gotovo odumrla.

O kakvoj budućnosti uopće možemo govoriti ako dozvoljavamo da nam se kao pojedincima nameću nemoralni, neljudski i nehumani ciljevi? Oni koji putem zakona proklamiraju svoje vlastite, sebične ciljeve kao opće, ne mare ni za koga drugoga osim za vlastiti probitak.

Jedina brana ovoj nemoralnoj poplavi jest upravo savjest koju bi trebao imati svaki pojedinac. Savjest koja nas sprječava da radimo ono što će naškoditi drugome ljudskom biću. Savjest koja će reći "ne" ma kako nas autoritet prisiljavao da izvršavamo zakone koje je netko drugi donio.

Veliki Immanuel Kant izrekao je svojedobno svoju slavnu misao:

Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

Izgleda kako je kod mnogih ljudi danas ostalo samo zvjezdano nebo iznad njih.

(Objavljeno na Croative net 02.07.2013)