Kome uopće treba nemoralni tehnokrat
Današnje doba je najlakše nazvati dobom uskih specijalizacija. Svako je područje beskrajno rascjepkano. A u svakom tom djeliću čuči po jedan "stručnjak".
Zašto smo ga jadnika stavili među navodnike? Jednostavno zato jer je atomizirano znanje današnjih specijalista za šire društvo skoro neupotrebljivo. Taj spasonosni tehnokrat kojega svi zazivaju najčešće je upotrebljiv u sasvim ograničenom području svoje uske specijalnosti. Izvan nje on prestaje biti stručnjak.
Osobe koje nam danas trebaju jesu one koje vide širu sliku. Koje rade sintezu. Koje su nešto posve suprotno od tehnokrata spasitelja kojeg nam stalno poturaju pod nos.
Današnji tehnokrat je duhovno kratkovidan i društveno nekoristan. U njemu nema ni trunčicu onoga što nam danas treba. Jer tehnokrat je upravo dijete našega doba. Specijalist najamnik. I tu dolazimo do drugog dijela u kojemu tehnokrat pada na ispitu.
On je naime, i dalje samo običan najamnik.
Stručnjak najamnik
Današnje doba kanibalističko-korporativnog kapitalizma vapi za stručnjacima raznih profila. Razlika između najamnog radnika koji radi za bijednu nadnicu i stručnjaka najamnika u suštini ne postoji. Oni su u stvarnosti različito plaćeni. Ali i jedan i drugi su u najamnom odnosu. Multinacionalne korporacije se prema svim svojim najamnicima odnose jednako. Makar ih, kako smo rekli, različito plaćaju. Imamo dojam kako su stručnjaci dobro plaćeni, ali oni svojim poslodavcima jednostavno donose puno više od običnih radnika. Nikad ih oni ne bi plaćali da im ovi ne vraćaju svojom kreativnošću, idejama i patentima.
Od tehnokrata plaćenika očekuju se lojalnost i marljivi rad bez ostatka. Njih će poslodavac cijediti do zadnje kapi krvi očekujući da njihova podložnost prijeđe u jedan drugi vrlo ružan oblik - u nemoralnost.
Tako dolazimo do treće i najveće mane od koje pati moderni tehnokrat - odsustvo bilo kakvog moralnog osjećaja.
Tehnokrati bez trunčice morala
Biti danas stručnjak na bilo kojem području ne uključuje uopće moralnu dimenziju. Ona se najčešće shvaća kao smetnja koja ometa kreativnost i tehnološki napredak. Tržišna utakmica ionako je prljava u svojoj biti. Služeći korporacijama tehnokrat uči kako se igra pokvareno samo da bi se postigli zadovoljavajući rezultati.
Sve moguće kolateralne žrtve u vidu ljudske boli i patnje, osiromašenja i zagađenja, za takve ljude ne postoje sve dok se ispunjavaju zadani ciljevi. Krv i suze posve su očekivani rezultati njihove tehnokratske svijesti, koja je kako smo rekli poslušna, krotka i prodana onome tko ponudi najviše.
Dakle, svijetom danas hodaju nemoralni tehnokrati koji rade za svoje nemoralne poslodavce. I sad očekujemo da nas oni izvuku iz gliba u koji smo potonuli. Prilično naivna ideja.
I neostvariva.
Najsmješnija od svega je želja da nas nemoralni tehnokrat spasi na način da zauzme mjesto nemoralnog političara. I svojom navodnom stručnošću unese u društvo neophodni dašak promjene.
Ali promjena može nastupiti samo onda kad se u prvom redu ograniči korporacijska strahovlada. Kad se njihov korporacijski nemoral stavi pod društvenu kontrolu. I kada vlade ne budu samo nemoralni izvršitelji korporativnih želja.
Problem je kako vidimo isključivo moralne prirode. Nama su tehnokrati potrebni. jednako kao što su nam potrebni i političari. Ali i jedni i drugi moraju imati izgrađen moralni osjećaj. Upravo na tom planu svi oni padaju.
Zbog toga je današnja kriza jednostavno kriza morala. A ne kriza stručnosti. I zato je izlaz iz krize jednostavan i moguć samo vraćanjem morala na ono mjesto koje mu pripada.
(Tekst je objavljen na Croative.net 28.01. 2014)
