Deset centi na sat

Svoj enormni profit multinacionalne korporacije crpe najvećim dijelom iz  besramno niskih nadnica koje isplaćuju svojim radnicima. U bescarinskim zonama Kine, Pakistana, Bangladeša, Vijetnama, Indonezije i drugih zemalja Trećega svijeta milijuni slabo plaćenih radnika rade u neljudskim uvjetima za najpoznatije svjetske brendove. Oslobođene poreza, bez ikakve državne ili međunarodne kontrole korporacije su tu pronašle svoj ovozemaljski raj.

Kanibalistički kapitalizam

Svjetski korporativni kapitalizam ušao je u svoju završnu fazu. Onu koju mirne duše možemo nazvati kanibalističkom fazom. Jer kako drugačije nazvati nehumani odnos prema radnoj snazi koja širom svijeta radi samo zato da bi mala šačica bogatuna mogla zgrtati sva blaga ovoga svijeta.

Svatko od nas mnogo se puta zapitao uzimajući u ruke nekakav proizvod masovne potrošnje, kako je moguće da je tako jeftin? Kako jedan kišobran može koštati 10 kuna ako se u njegovu cijenu ukalkuliraju svi porezi, prijevoz, sirovine, energija, nadnice?

Rješenje se nalazi u sramno niskoj cijeni ljudskoga rada. Osiromašene, prezadužene i doslovno gladne zemlje Trećeg svijeta međusobno se natječu kako bi sklopile ugovore s najvećim svjetskim multinacionalnim kompanijama. Nude im rad u svojim bescarinskim zonama u kojima nitko ne štiti radnu snagu koja je plaćena nezamislivo malo. Zaštita na radu, radnička prava, zaštita okoliša, ništa od toga ne postoji u tim oazama ropskog izrabljivanja.

Najčešće su radnici vrlo mladi ljudi (obično žene) a nisu rijetki slučajevi kada se za rad upošljavaju čak i djeca. Njih se izrabljuje u radnom vremenu koje nerijetko traje i preko 12 sati.

Tako nastaju proizvodi u koje je ugrađeno puno krvi, znoja i suza.

Likvidacija konkurencije

Moderna korporacija današnjice ulaže svu svoju marketinšku i financijsku snagu isključivo u izgradnju branda. Stvara se ime koje mora imati naglašenu globalnu težinu. Na žalost, iza tog imena ne stoje moderni pogoni s dobro plaćenom radnom snagom. To bi za korporacije bilo jednostavno preskupo. One tijekom posljednja dva desetljeća sele svoje proizvodne pogone u siromašne zemlje. Na ovaj način oni drastično smanjuju troškove, istovremeno uništavajući konkurenciju koja je ostala proizvoditi unutar granica zemalja Zapada.

Na Zapadu je radnik barem djelomično zaštićen, nadnice su znatno više, postoje Sindikati, na snazi su ekološki i drugi propisi. Sve to samo podiže troškove koje kompanije žele izbjeći. Ništa od ovoga ne postoji u pogonima Kine, Vijetnama ili Filipina.

Tamo su radnici ostavljeni na milost i nemilost svojih vlada koje su sklopile ugovore s korporacijama. Minimalne satnice koje su ugovorene na taj način besramno su niske i često padaju ispod granice od 10 centi na sat.

Svatko od nas mora se zapitati kamo vode ta bolesna pohlepa i  hladna bezdušnost? Do kada će se na ljudskoj nesreći graditi nečiji materijalni prosperitet?

(Objavljeno na Croative.net 24.04.2013)