Od deset početnika osam ih ulazi u književnost preko poezije. Na prvi pogled to izgleda logično. Pisati pjesme čini se lagano. One su kratke i nastaju brzo. Autor ima na raspolaganju ogroman prostor kreativne slobode. Ali u svemu ovome kriju se i zamke. U njih će upasti mnogi pa će stoga njihova poezija biti neuvjerljiva, patetična i naivna. Da se to ne bi dogodilo dobro bi bilo razjasniti najčešće zablude naših mladih poeta.
Teško da je nešto tako daleko od istine kao što je to gore navedena tvrdnja. Osjećaji čine samo dio poezije. Pisati ljubavnu poeziju često je dvosjekli mač. Valjalo bi u pjesmama istraživati puno šire područje od osjećajnoga. Početnička ljubavna poezija najčešće je pismo u stihovima upućeno voljenoj osobi. Od ovoga do zrele ljubavne poezije često je dug put.
Slobodan stih ne znači anarhiju u poeziji. To samo znači da nema rime. Ali pjesma opet mora imati neki ritam i barem približnu metriku. Za početnika u poeziji dobro je pisati sonet ili haiku. To nam daje zadani okvir kojega se moramo pridržavati. Ovo našim pjesmama daje dodatnu disciplinu i primjereni oblik.
Zašto ne? Sve što napišemo podložno je promjenama. Sve se može dotjerati, uglancati. Pjesnici često strahuju od toga da će prepravljanjem izgubiti onaj naboj koji su imali u vrijeme nastanka pjesme. Mislim da je ovaj strah bespredmetan. Sve se može poboljšati, pa tako i naša poezija.
Mladim je pjesnicima najveća muka izabrati među svojim pjesmama one najbolje. To je zbog toga jer su njima sve njihove pjesme jednako drage. A drage su im jer su sve protkane istim osjećajem naklonosti prema voljenoj osobi. Za nekoga sa strane koji čita takvu poeziju sve je puno jednostavnije. Mi ne osjećamo sve ono što osjeća autor stihova, zato smo puno objektivniji u procjeni kvalitete. Loše pjesme treba ili popraviti ili odložiti sa strane. Publika zaslužuje vidjeti samo ono najbolje.
U osnovi autori se boje nesvjesnog utjecaja drugih na vlastitu poeziju. To bi po njima rezultiralo tuđim stihovima koji bi se neprimjetno ušuljali u njihove pjesme. Ovaj je strah posve neosnovan. Treba čitati i to mnogo. Ne samo poeziju, nego i prozu, eseje, filozofiju. Čitanje tuđe (kvalitetne) poezije samo širi naše vidike. Omogućava nam da osjetimo bogatstvo uvida koje nam pruža dobra poezija.
Da bi se ozbiljno stvaralo treba pisati svakodnevno. Pod pojmom "inspiracija" mladi pjesnici zapravo misle na stanje zaljubljenog maštanja o voljenoj osobi. Poeziju se može pisati u svim mogućim i nemogućim stanjima. Upravo tu i leži sva njezina snaga. Ona je beskrajno raznolika i široka.